Franz Ferdinand, Mando Diao, Retro Stefson i topless lista

Raniji dolazak (dakle, po suncu!) na festival u subotu u mom je slučaju mogao značiti samo jednu stvar – nastup nekog benda kojeg nisam željela propustiti ni pod cijenu opeklina i sunčanice.

Franz Fedinand na INmusicu (Foto: Tomislav Sporiš)

Radilo se o Retro Stefson, osmeročlanom sastavu tinejdžera s Islanda, čiji se koncert prošle godine na INmusicu prometnuo u za mene najbolji koncert cijelog festivala. Iako nisam imala očekivanja da će se čagica i raspašoj ponoviti – moj je skromni cilj bio dovući na koncert barem jednu osobu koja ih nije vidjela i “preobratiti” je (uspjela!), svejedno su me uspjeli iznenaditi. Znača sam da su malci vrsni glazbenici, pjesme su im mješavina svih plesnih i zabavnih elemenata u suvremenoj glazbi – jazz, pop, dance, Europa, Afrika, šta ti srce zaželi; nevjerojatno su dobri u komuniciranju s publikom i stvaranju razuzdane atmosfere, ali uspjeli su zvučati su još samopouzdanije i usviranije, a pjevač angolskih korijena u nekim me sporijim, r’n’b stvarima, na trenutke podsjetio na The Weeknd.

I opet smo svi kao jedan ponavljali plesne korake koje nam je back vokal i svirač cowbella Haraldur zadavao kao na satu aerobika, i opet smo trčali bezglavo za njim po poljani kao i prošle godine, osim što je ovaj put ispred velike pozornice na koju su ih premjestili bilo puno više mjesta za divljanje. Moje staro festivalsko mjesto, skroz naprijed pa lijevo, s kojeg pratim koncerte na velikoj pozornici već godinama, i na kojem se uvijek susretnem s prijateljima bez potrebe za dogovaranjem unaprijed i utvrđivanjem gdje ćemo biti ako se razdvojimo, pokazalo se kao idealna pozicija i pred kraj njihovog nastupa, kad je Haraldur najavio da će nakon koncerta prodavati merchandise. Mislila sam da će se to odviti u nekom od merch šatora, ali dečko je sišao s pozornice s velikim zelenim koferom u ruci i preda mnom ga počeo rastvarati. Zatim je zajedno s pjevačem Unijem Manuelom tamo stao i strpljivo se fotografirao s obožavateljicama, pa prodavao CD-e. Tada mi je palo na pamet kako bi i iskusniji i poznatiji bendovi profitirali kad bi im Retro Stefson pristali davati instrukcije iz nenadmašnog scenskog nastupa, ali i neposrednosti, skromnosti, neiskvarenosti i nedostatka pretenzija.

Mando Diao iz nekog, sigurno bezveznog, razloga zanemarujem još od vremena odličnog albuma Hurricane Bar iz 2004., ali kad su u subotu ušetali na pozornicu jedan iza drugog praćenim dirljivim klavirskim introm Matsa Björkea, u jednakim uskim tamnim odijelima, a Gustaf Norén šeretski otkinuo mikrofon sa stalka i pozdravio s “Dobro veče, Zagreb”, znala sam da mi to svemir šalje kompenzaciju za doživotno žaljenje koje osjećam zbog činjenice što sam rođena prekasno da bih ikada imala prilike uživo čuti najbolji bend svih vremena, The Beatles. Mando Diao i zvukom i nastupom zaista djeluju kao liverpulski čupavci (iz hamburške faze) za novovjeke klince, osim što Mando Diao nisu još jedan pozerski bend koji se na Beatlese samo fura, nego punokrvan, ozbiljan rock’n’roll sastav kojeg ozbiljno treba i shvatiti. Od pregršta skladbi s ranijih albuma, preko par sentiša, do “Glorije” i produljene verzije “Dance With Somebody”, švedska petorka predvođena dvojicom glavnih vokalista i gitarista, za koje ne znaš je li bolje pjevaju ili izgledaju, pošteno je rasplesala i usijala gomilu.

(Još jedan item za dodati na to-do listu: zajedno s onom Retro Stefsona i Reptile Youth, nabaviti dostupnu im diskografiju i organizirati kućne tulume na kojima ću goste terorizirati istom).

Zalegla sam u travu namjeravajući odrijemati malko u predahu između regresiranja u zaluđenu tinejdžericu i susreta sa starim frendovima Franz Ferdinandom i poslušati Iness Menzel, čiji se berberski rock i interesantan vokal činio idealnom podlogom za downtime. Skoro sam i sestru uspjela uvjeriti da ne trebamo pojuriti ka velikoj pozornici kao svi ostali jer smo FF ionako već vidjele, jer tu neće biti ništa nova, svirat će iste stare hitove kojima napamet znamo svaku promjenu tempa, ali na početne taktove “Do You Want To”, osjećaj da naprosto moramo biti tamo jer ćemo inače propustiti dobar show ipak bio je jači od prijeke potrebe za snom. (Sorry, Iness, nije bilo suđeno!)

Pomalo rezervirani pri početku (“Take Me Out” je zvučala omamljeno i tromije nego inače), ubrzo su se ufurali i, osim nekolicine novijih stvari uglavnom prepoznatljivog stila, odsvirali koloplet megahitova; redale su se “Walk Away”, “The Dark of the Matinée”, “No You Girls”, “Ulysses”, i tako sve plesnije i razbacanije do zadnje “This Fire”, koja se stihovima We’re gonna burn this city pokazala kao samoispunjujuće proročanstvo. Zagrepčani su tražili još i u nevjerici stajali pred pozornicom dok su je roadieji žurno raspremali. Nije bilo više, ako zbog ničeg drugog, onda jer su, odsviravši svi zajedno, svatko sa svojim setom palica, instrumentalni break na bubnjevima – jedan od vrhunaca nastupa – pobacali apsolutno sve palice u publiku. Drugi je pamtljiv trenutak bio uvrštavanje refrena “I Feel Love” Donne Summer u vlastitu skladbu – efektno odavanje počasti nedavno preminuloj pjevačici.

Franz Ferdinand bili su bolji 2009., nije drugo ni bilo za očekivati, kao i prošlogodišnja čagica Retro Stefsona na skrivenoj pozornici. New Order je trebalo vidjeti, ali su, iz te lige, Kraftwerk 2009. rasturili. No, jedna je stvar doprinjela da ovogodišnji INmusic u nečem bude zanimljiviji od prošlogodišnjih izdanja: vrućina. Pakleno vlažan zrak tjerao je bendove i njihove frontmene na razgolićavanje, pretvarajući gotovo svaki nastup u poslasticu za oči onima koje takve stvari uzbuđuju – možda stoga i jer je riječ o bendovima iz nordijskih krajeva Europe kojima valovi vrućine nisu svakoljetna pojava. (Paradoksalno, najbolji i “najužareniji” nastupi ove godine pripadaju upravo tim hladnokrvnim, sjevernim sastavima.)

Evo, stoga, i kratke Topless liste koju je sastavio žiri u sastavu: ja i ponovno pronađena balavica u meni sa žvakom umjesto mozga:

1. Mads Damsgaard Kristiansen (pjevač, i najzanimljiviji vokal festivala, Reptile Youth)
2. Gustaf Norén (vokal i gitara, Mando Diao)
3. Björn Dixgård (vokal i gitara, Mando Diao)
4. Haraldur Ari Stefánsson (showmanship, back vokali i perkusije, Retro Stefson)
5. Gitarist Reptile Youtha zasad neutvrđenog imena

Saznajte više:

Prvi dan INmusica – pobjeda nostalgije

Nulti dan INmusica bio je, u najmanju ruku, so far, so…ako ne ‘good’, a onda barem ‘O.K.’

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh