Ako stavite pilota putničkog aviona u vojnog mlažnjaka, on će ga vjerojatno nakon nekoliko minuta uspjeti upaliti, poletjeti i čak relativno dobro upravljati njime u zraku. Ali kada mu u susret krene neprijateljski F-22, postati će kristalno jasno da on nije pilot vojnog aviona. Takva je otprilike situacija i s Jadnicima, novim filmom britanskog redatelja Toma Hoopera, mjuziklom koji to baš i nije.
Trebala mi je večer da prespavam i da mi ‘legne’ što to točno nije valjalo u ovoj, n-toj ekranizaciji poznate novele Victora Hugoa. Ipak, Tom Hooper je prije dvije godine osvojio Oscara za Kraljev govor, a za glavne uloge je uspio dobiti takve holivudske veličine poput Russella Crowea, Hugha Jackmana i mlade Anne Hathaway. Ako se uzme u obzir da su riječi pjesama i glazba manje više preuzeti iz kultnog broadwayskog mjuzikla, šta onda točno fali?
Priča se vrti oko pet glavnih likova, čiji se životi isprepliču kroz 20-ak godina. Imamo priprostog kriminalca Jean Valjeana (Hugh Jackman), koji posredstvom dobroćudnog neznanca odluči promijeniti svoj život i pomagati drugima. Zatim je tu njegov zakleti neprijatelj, pariški insprektor Javert (Russell Crowe), čija slijepa mržnja prema kriminalcima bilo koje vrste pokreće svaku stanicu njegovog crno-bijelog bića. Na kraju je tu i lijepa i mirna švelja Fantine (Anne Hathaway), koja igrom slučaja gubi svoj posao i primorana je baviti se prostitucijom, kako bi prehranila svoju malenu kćerku. Nekoliko godina kasnije, ta ista kćerka, Cosette (Amanda Seyfried) se zaljubljuje u mladog revolucionara Mariusa (Eddie Redmayne), i sve to u jeku druge francuske revolucije.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=EkHHHUk8RCw[/youtube]
Kada sam u uvodnoj sceni prvi put vidio Valjeana, onako mršavog i odrapanog, kako sa svojim drugovima robovima pokušava dovući masivni jedrenjak do lučkog pristaništa za vrijeme oluje, dok okrutni Javert sve to promatra i sipa otrov prema kažnjenicima, ostao sam razjapljenih usta. Snaga glumačke izvedbe i emotivni naboj na izvrsnoj vizualnoj pozadini, su me zakucali za stolicu. Rekao sam sam sebi: “Ovo će sigurno biti epski doživljaj!”
No vrlo brzo, već u prvom izravnom konfliktu ova dva lika, moja usta su se zatvorila i iznad glave se pojavio veliki upitnik. Pojavio se prvi crvić sumnje i ostao kopati po mojoj glavi do kraja filma, pa i idući dan.
Naime, mjuzikli se inače snimaju na način da se prvo snime i obrade sve pjesme, a onda se prelazi na glumu, uz svima nam poznati lip-sync. Hooper je, očigledno ohrabren svojim nenadanim Oscarom, odlučio napraviti radikalan potez i promijeniti ovu praksu, tako da njegovi glumci pjevaju i glume u isto vrijeme, te se ton snima na licu mjesta. Navodno ovakva praksa omogućava glumcima da se još više užive u ulogu, ali rezultat je ispao prilično loš, pogotovo kod glumaca koji nisu previše vični pjevanju (Crowe). I dok su same pjesme (pogotovo one zborne) izvrsne i u nekim trenutcima izazivaju ježenje (nacionalne budnice na samom kraju su po izvedbi čista petica), pjevani dijalozi su čista suprotnost. Kada su Javert i Valjean u konfliktu, najčešće ispadaju komični, jer obojica pokušavaju uloviti tonalitet, pritom se izmjenjujući u falšanju i uhu nimalo zvučnim tonovima. Emotivni i romantični momenti su pak izvedeni nespretno i neuigrano, te vrlo često nepotrebno usporavaju tempo filma i muče gledatelja. Kada netko tko relativno loše pjeva, tri minute kroz pjesmu pokušava reći jednostavnu frazu “volim te”, postaje prilično naporno. Upravo tu leži najveći problem ovog, Oscarom nominiranog filma: gotovo pravilno izmjenjivanje izvrsnih grupnih songova i osrednjih (pa čak i loših) dijaloga. Dobri dijelovi jednostavno ne mogu pokriti one loše. Dalje>>