Josipa Lisac u Šibeniku – tisuću razloga za smijeh (i jedan za plač)

Koncert koji se trebao održati u utorak na šibenskoj Tvrđavi sv. Mihovila zbog kiše je prebačen za petak, a između tonske probe i svirke pao je još jedan pljusak pa je postojala šansa da se još jednom odgodi. Ipak nije.

Josipa Lisac u Šibeniku (foto: Valerio Baranović)

Kao da nije dovoljno teško organizirati ikakav event u ovo pandemijsko vrijeme, kiša je odlučila dodatno zagorčati život organizatorima. Los Angeles Agency i Tvrđava sv. Mihovila pobrinuli su se da svim posjetiteljima stave pištolj na čelo i uzmu osobne podatke, što bi u nekom mirnodopskom razdoblju sigurno bilo bar uvredljivo, ako ne i ilegalno. Ovako, kad je za našu vlastitu sigurnost, nitko se nije bunio, nego smo prije ulaska potpisali izjavu da nemamo simptome, ostavili kontakte za ne-daj-bože i izmjerili temperaturu. Pritom je ženi koja je ulazila u grupi ispred mene izmjereno 32,2°C, što me ponukalo na zaključak ili da je nemrtva ili da pištolj za mjerenje temperature treba nove baterije. Na drugo mjerenje dogurala je do nekih 34,2°C a njene prijateljice su se penjale čak do 36°C, pa je jedini logičan zaključak da 2020. nemrtvi hodaju Šibenikom. I sama sam bila na 34,6°C pa se u trenu nastanka ovog teksta pitam jesam li možda i ja kakav vampir ili zombi.

Tvrđava je bila popunjena u polovičnom kapacitetu, ali svejedno je bila pristojno ispunjena, a ljudi u publici pokazali su da ipak nisu nekakva bezumna masa, nego su se rasporedili odgovorno i u skladu s propisanim razmakom. Na dijelu ispred podija također su bile postavljene stolice pa je čitav koncert bio bez rasplesane gomile, sušta suprotnost posljednjem putu kad sam slušala veliku Josipu Lisac, kada je 2016. na Ferragosto Jamu u Orahovici svirala po kiši, tik prije no što se srušila bina, a kada nitko nije sjedio.

Josipa Lisac u Šibeniku (foto: Valerio Baranović)

Točno na vrijeme, u petak se Josipa popela na pozornicu i samim tim činom izazvala gromoglasni aplauz, kao da joj se šibenska publika unaprijed zahvalila za vrhunsku izvedbu koju će joj priuštiti. Josipa je, kao i inače, s posjetiteljima razgovarala kao da su joj prijatelji iz djetinjstva, razotkrivala se, šalila i uživala u svom prirodnom ambijentu, na pozornici. Pokazala je setlistu koju je po svom običaju napisala rukom i našalila se na račun onih koji misle da je to zato što ona nema printer.

Prvu pjesmu “Make up” izveli su samo ona i bubnjar Borna Šercar, a već na sljedećoj “Što me čini sretnom” priključio im se ostatak benda: gitarist Elvis Penava, basist Davor Črnigoj i klavijaturist Toni Starešinić. Tu pjesmu posvetila je Šibenčaninu koji ju je i napisao Arsenu Dediću i otkrila da ju je prvi put otpjevala s 18 godina, uz napomenu da su se i ona i pjesma promijenile od prvog puta kad ju je otpjevala. Sigurno, Josipa je od te debitantice na Opatijskom festivalu narasla u najveću divu naših prostora, ali ipak je, sa svojom narančastom kosom i prozirnim kišobranom, elegantno mršava u crnim zvonaricama, na momente izgledala kao da ni danas nije starija od 20, a jedino što je odavalo njezino iskustvo bio je njen nadnaravni glas i način na koji ga kontrolira, od najdubljih, pa i prošaptanih tonova, do onih visokih, koje smo odlično čuli iako je mikrofon toliko udaljila od usta da joj je bio pred koljenima.

Josipa Lisac u Šibeniku (foto: Valerio Baranović)

Kao da nam čita misli, sljedeća stvar bila je “Boginja”, a stalak za mikrofon je iskoristila da objesi svoj dugi crni kimono i ostala u majici dugih rukava, na “mrzlih” 26°C, koje jednostavno ne podnosi zbog bure. Većinu koncerta svoj kišobran koristila je kao “burobran” i nesumnjivo toncu Marku Perčiću Suli dodala još koju dlaku u kolekciju sijedih, ali i on je uspio poništiti mikrofoniju koja se pod tom prozirnom kupolicom stvarala pa ne bi bilo fer da ostane nespomenut. Josipa je, kao prava sjevernjakinja, otkrila da joj ne paše bura jer su ona i taj moćni vjetar previše slične da bi se voljele, a negdje do polovice koncerta kosa joj je ulazila u usta i oči i dekoncentrirala je pa joj je jedan ljubazni posjetitelj poklonio rajf i time je i Josipin problem s burom, bar na tih par sati, riješen.

Kad je otpjevala prve stihove svog klasika “O jednoj mladosti”, iz publike su krenule spontane ovacije, a to nije bio ni prvi ni zadnji put da joj posjetitelji plješću usred pjesme. Prizvuk jazza dodala je i drugim hitovima sa svog prvog albuma “Dnevnik jedne ljubavi”, koji je zasigurno jedan najboljih albuma svih vremena (uključujući i stranu muziku). O njegovoj kvaliteti govori i to da je skoro pola stoljeća kasnije većina pjesama na Josipinom repertoaru upravo s tog albuma, a publika reagira na njih kao da ih čuje prvi, a ne tisućiti put. Nakon “I dok razmišljam o nama”, dala nam je “1000 razloga” za gušt. Uslijedila je “Živim po svome”, a potom se vratila prvom albumu i predivnoj “Gdje Dunav ljubi nebo”. Kao kontrast, došla je jedna od Josipinih najnovijih stvari “Tebi putujem”, na kojoj ustvari gostuje zagrebačkom bendu Chui, matičnom bendu njenog klavijaturista, a u petak su je u Šibeniku izveli samo njih dvoje, dok je ostatak benda uzeo mali predah.

Josipa Lisac u Šibeniku (foto: Valerio Baranović)

A onda je uslijedio onaj jedan razlog za plač iz gornjeg naslova. Josipa se pokušala oprostiti od svog prijatelja, “buntovnika, genija i velikog umjetnika” Rajka Dujmića (inače i osuđenog obiteljskog nasilnika) tako što je htjela otpjevati sevdalinku kojoj se nije mogla sjetiti ni naslova. Obznanila nam je da ju je pjevala u kupaoni (dakako, jer je u toj prostoriji najbolja akustika) i da su je izveli na probi, ali nije se mogla sjetiti nijednog detalja o pjesmi, ni naziva, ni teksta, ni melodije, osim da ju je izvodila Silvana Armenulić. Ispitivala je bend, oni su pomalo komično slijegali ramenima, a na kraju je netko iz publike na mobitelu našao da se radi o “Šta će mi život”. Josipa ju je odmah prepoznala, ali otpjevala ju je preduboko i usred pjesme sama sebe kritizirala da je to ipak u drugom tonalitetu. Na kraju te izvedbe, koja je nažalost zaista bila ispod njene razine, Josipa ipak nije, kao većina našeg glazbenog svijeta, zanijekala da je Rajko “imao i suprugu” i priznala je da i veliki ljudi mogu nekad biti maleni: “jao, šta radi ljubav – razara”, rekla je, ”daje se, traži se i razara se”. Za to joj svaka čast. Dujmićev glazbeni genij nitko ne može poreći, ali taj talent ne opravdava njegovu nasilnost, koja je bila jedini način da taj pokojni glazbenik u posljednjim godinama svog života dospije na naslovnice. Koliko god je Josipina izvedba bila neuvježbana, toliko ne sumnjam da će na nekom sljedećem nastupu i ovu pjesmu usavršiti i prikazati je u njenom punom sjaju.

Koncert se vratio na neusporedivo višu razinu već na sljedećoj pjesmi “Tu u mojoj duši stanuješ”. Josipine pjesme imaju svoj put, svaka njihova izvedba po nekom detalju razlikuje se od verzije na albumu, kao i od drugih koncertnih verzija, bilo da izvodi hrvatsku himnu (pa zbog svog genija zaradi kaznenu prijavu, koja će, vjerujem, na sudu biti odbačena), crkveni napjev ili svoje stare pjesme unovom ruhu. Sljedeće dvije stvari, obje s njenog prvijenca, to su i potvrdile. “Hir” i “Danas sam luda” bile su u jazz aranžmanu, gotovo neprepoznatljive u odnosu na to kako su prvi put snimljene.  Ipak, “Ležaj od suza” vratio nas je u sedamdesete (kada mnogi u publici ustvari nisu još bili ni rođeni) jer je bio gotovo identičan originalnoj, rokerskoj verziji s albuma.

Koncert je zatvorila pjesmom “Ispočetka”, a ne sumnjam da su mnogi u Tvrđavi sv. Mihovila u petak poželjeli da i Josipin koncert krene ispočetka. Oko dva sata svirke prošlo je u tren s ovom divom i zbog toga joj možemo oprostiti neke amaterske pogreške koje se ne očekuju od žene njenog kalibra, bilo da se radi o spomenutoj izvedbi pjesme koju nisu uvježbali, bilo da mikrofon ne drži dovoljno blizu da bi se čule njene dosjetke i misli koje je dijelila s publikom između pjesama. Ionako je nismo došli slušati kako priča, nego kako pjeva, a taj dio, s Josipinim vokalom i odličnim pratećim bendom, uvijek ostavlja bez daha.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X