Spoj docirajućeg popovanja i iskrene, didaktikom neopterećene avanture uokviren nestabilnom konstrukcijom labavo povezanih, kaotičnih epizoda ne čini se najsretnijim rješenjem za dječju prozu.
Povremeno ustanovim da sam prestar za stvari koje su mi nekad bile drage. Palo mi je to na pamet kad sam pred koju godinu, iz dosade prouzročene flat-internetom, ponovno pogledao nekoliko epizoda „Captain Power and the Soldiers of the Future“. Da me se to pitalo prije dvadeset i koju godinu, rekao bih kako je riječ o najboljoj seriji ikad snimljenoj (možda sam i govorio takvo što, vrag bi se više sjetio). To jedno popodne bilo je dovoljno za razbijanje iluzija. Nakon iskustva s „Captain Powerom“ uglavnom sam prestao kopati po artefaktima prošlosti. Ne usudim se, tko zna koliko bih stvari nepovratno uništio.
Ista se stvar ponovila i s drugim oblicima „zabave“. Instalirao sam nedavno „TES: Arena“ (najbolju igru ikad, dakako) u kojoj sam svojedobno proveo pet, šet mjeseci punog radnog vremena, držao je upaljenom petnaestak minuta pa deinstalirao. Postojalo je vrijeme i mjesto za VGA-grafiku i klanje pikseliranih karakondžula, no Zagreb dvije tisuće i neke nije bio ni to vrijeme ni to mjesto.
U priču o knjigama ne želim ni ulaziti. Tu i tamo bacim pogled na stare klasike poput „Hobbita“ ili „Gospodara prstenova“, ustanovim da me beskrajno iritiraju i produžim dalje. Karl May, Enid Blyton, Robert Louis Stevenson godinama stoje netaknuti. Bolje je sjećati ih se kakvi su nekad bili. Zbog prirode posla bacim oko i na suvremenije varijante literature za mlade. Bacio sam tako oko i na „Sumrak“ Stephanie Meyer, i na „Igre gladi“ Suzanne Collins, i na Veronicu Roth, pa i na „Orsiu“ Vladimire Becić i „Lunu“ Roberta Naprte i tko zna što sve ne. Kako me uz te stvari nije vezivala nostalgija, stupanj iritacije bio je i veći. Pa ipak, ne mogu se natjerati prestati čitati (ili konzumirati) ono što više ne pripada mom svijetu. Literatura za djecu beskrajno je važna. Prvi susrest sa stoljećima starim medijem koji je iz godine u godinu sve bliži konačnoj smrti znakovit je susret. Susret koji se pamti. Po dobru ili zlu, ovisno već o tome što vam dopadne ruku.
O utjecaju medijâ na djecu ispisale su se tisuće histeričnih stranica (dovoljno je prisjetiti se redovnih obračuna s televizijom, nasilnim video-igrama i pulp-štivom svih oblika koji se redovno, iz godine u godinu, pojavljuju na stranicama američkih novina kad god se neki maloljetni psihopat odluči raspištoljiti. GTA serijal proizveo je barem toliko masovnih ubojica koliko i „Sim City“ urbanista) i pokoja pametna. Odjeci takvih hajki daju se pratiti i kod nas (recentnija moralistička lajanja okomila su se na knjige Zorana Krušvara „Zvijeri plišane“ i „Bum Tomicu“ Silvije Šesto), iako su, u skladu s veličinom države i općenitim interesom za pisanu riječ, daleko manjeg intenziteta.
Kako to već ide, što je neka stvar važnija, o njoj se manje piše. Književnost za djecu nije izuzetak (iako nije ni da se o „normalnoj književnosti“ naveliko divani po medijima), pa se tako o njoj uglavnom ne govori. S „dječjim poslima“ se ne isplati zamarati jer se s njima uglavnom ne može zaozbiljno pričati o Drugom svjetskom ratu, zanimaju ih neke čudne i neobične stvari, a obrazovnu politiku koja bi išla dalje od pripreme za tržište rada ionako nemamo. Unatoč svemu, na prvom mjestu NSK-ovog popisa najposuđivanijih autora u 2012. godini (popisa koji će biti temelj za implementaciju književne varijante ZAMP-a, jednom kad se u proračunu nađe novca za istu) nalazi se Sanja Pilić, prominentna autorica knjiga za djecu s više od dvadeset naslova iza sebe.
U prvih deset nalaze se još i Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Sanja Polak i Božidar Prosenjak, svi odreda autori s asortimanom dječjih prozivoda iza sebe. Iz popisa, doduše, ne treba izvlačiti kojekakve zaključke (barem dok se lektirni naslovi ne izbace iz konkurencije), no iz letimičnog uvida u isti može se oprezno zaključiti kako dobar dio čitateljske publike, svim depresivnim pokazeteljima o čitateljskim navikama i apokaliptičnim mantrama o sumraku Zapadne civlizacije koju će srušiti barbari s Twittera i 9gaga unatoč, čine djeca. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
