Hudolin je radikalno iskoristio sve dimenzije koje papir može podnijeti, a izostanak estetike u pismu takav je zbog označitelja opisana kroz naličje estetskog, u vidu nasilja. Malih je poduzetnika i vlasnika koji svoj interes stavljaju ispred svih drugih, a prvenstveno radne snage, portretirao kao univerzalni arhetip, iako ne zaboravimo da je rad bez isplate plaće strogo lokalni princip i to u svjetskim okvirima.
Prije četiri godine i mjesec dana, nakon što je s 50-milijunskim gubicima ugasio projekt besplatnog dnevnika Metro, domaći je medijski mogul dao intervju u kojem je pričao o momentu ‘dolaska novinara na posao s grčem u želucu’, čime je najavio seriju otkaza i bezobzirnog kršenja radnih prava novinara u svojoj medijskoj kući, modus operandi koji je nastavljen i danas nakon sniženja PDV-a na novine s 22 na 10 posto. Prema pisanju časopisa ‘Novinar’, strukovne revije koja je u novonastalim okolnostima postala novinarski geto, profesija se u Hrvatskoj svela na ukinuti kolektivni ugovor, dok početnici uglavnom volontiraju i rintaju od jutra do sutra. Književna kritika zacijelo nije mjesto za razglabanje o okolnostima koje su dovele do novonastalih uzusa, no sam čin pisanja koji nastaje iz refleksije na označitelja koji je golo nasilje, vrlo je dojmljivo prikazan u novom romanu „Pastorak“ slovenskog pjesnika, prozaika, prevoditelja i urednika Jurija Hudolina…
Idealna institucija obitelji trebala bi poprimiti formu jednakokračnog trokuta – otac i majka, kao obje stranice, trudit će se zajedničkim snagama pružiti i uložiti maksimum u svoju djecu kao ideal roditelja. S obzirom na biološki potencijal koji žena unosi u brak, ne zanemarimo da u pozadini bračnog ugovora tradicionalno leži obveza koju je muškarac za svoj račun prihvatio. No, kako je radnja ambijentirana u istarsku provinciju kojom dominira monolog očuha koji se auto-referencijalno proziva „gospodarom riječi“, teško je za očekivati održanje ikakvog konsenzusa. Ideal se jednakokračnog trokuta pretvara u prosede piramide, koja ima malo veze s aromom malvazije, pljukanaca, odnosno kulturnim festivalima, a više s primjenom prosedea „Golog ručka“ jednog Williama Burroughsa na domaće prilike.
Istre, dakle, kao pandana simpatičnog Midsommera iz BBC-jeve TV-produkcija nema ni od korova.
Ili prema riječima samog „gospodara riječi“, očuha i vlasnika gostionice Lorisa Ćivitika, „ljudi žive u svinjcu i samo najveće i najmoćnije svinje su kod korita. Druge svinje čekaju ostatke, sitnež, ako nešto ostane. Ili bljuvotine moćnih. Pomije. Drek.“
U romanu „Goli ručak“ tek povremeno iskoči poneki karakteriziraniji lik i za svoj se identitet izborio beskrupuloznim nasiljem, ucjenom, poniženjem, uz sistemska oruđa poput elektro-šokova, teških drogâ i inim zadiranjima u psihološka stanja plebsa, čime ga dovode u komatozna stanja koja imaju za nuspojavu brisanje ljudskih istosti. Odnosno, „…najveće i najmoćnije svinje su kod korita… druge svinje čekaju ostatke“, i Burroughs je dobro uočio, a slog mu je neizražajan i dokumentaristički, baš u skladu s ogoljenošću zakašnjelog američkog ekspresionizma. Najbliži Burroughsov pandan Ćivitiku bio bi lik dr. Benwaya koji šikaniranjem i šokiranjem svojih pacijenata regrutira čitave vodove ljudi u pasivnu masu stanja sustavnog šoka, koja u foyeru poslijetraumatskog stresnog poremećaja čeka na znak bilo čije pažnje. Dalje>>