Kawasaki 3P napunio je 20 godina, no prije tulumarenja predviđenog za 8. i 9. ožujak u zagrebačkoj Jabuci, još uvijek veselo, društvance je odgovorilo na nekoliko pitanja povodom tog jubileja. Red je red. Zabava uskoro.
Funkcionira li Kawasaki 3P po demokratskom principu, ili postoji šef u bendu? Koliko svaki član ima autorske slobode, kako radite stvari, jesu li one produkt timskog rada?
Toni: U Kawasakiju definitivno postoji demokracija i mislimo da je to rijetka odlika među bendovima. Tijekom rada na novim pjesmama, ako netko ima osnovnu ideju za stvar, naravno da on vodi glavnu riječ na početku rada na njoj jer mora prenijeti svoju ideju drugima. Kasnije svatko sudjeluje u formiranju svojih dionica, aranžmani se zajednički dogovaraju, a pjesma se mijenja i prilagođava kroz komunikaciju. Ponekad, ako stvar nastane iz nekog sessiona na probi tada svako unosi svoj dio i stvar se zajednički kuha ispočetka. Osim toga, svatko ima slobodu predložiti svoju stvar ili ideju na probi i tu isto nema ograničenja. Jedino će kasnije neke stvari morati vjerojatno “otpasti” s ovog albuma jer ćemo izglasati da imamo bolje. Naravno da sva ta komunikacija nije laka, naravno da imamo problema s autorskim egoima, naravno da je to ponekad teži put, ali se trudimo održati demokratičnost tijekom rada na maksimalnoj razini. Vjerujemo da jedino takav pristup može rezultirati dugoročnim zadovoljstvom svih članova benda, a time i stabilnim i dobrim bendom.
Tomfa, hajde priznaj, u prvih deset godina postojanja benda, kad još nitko osim najbližih prijatelja nije znao da postojite, je li ti ikad palo na pamet da će Kawasaki postati ovakav gigant? Jesi li tome težio, ili se samo dogodilo?
Tomfa: Bend je tih ratnih godina krenuo “svirati” bez ambicija i nitko tada nije mogao ni pomisliti da će se “katrip” razviti u nešto imalo kvalitetno. Prvih 10 godina je ključno za nas jer tada se postavljaju temelji našeg prepoznatljivog načina rada und djelovanja, i pronalazimo stil. Tu dolaze do izražaja razne kinky sklonosti pojedinih članova što se tiče performansa. Bend se kroz godine stalno nadograđivao raznim ludostima članova koji su dolazili i odlazili iz njega (i sama si svjedok tim dogodovštinama) tako da je jednom moralo eksplodirati u nešto zanimljivo. Meni je takvo luđaštvo odgovaralo pa ovih 20 godina od osnutka nisam ni primijetio… Okej, primijetio sam da mi je kosa pobijelila.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kpV8K1qULVA[/youtube]
Kako se osjećaš kao rokenrol zvijezda, prepoznaju li na ulici, pilje li curice u tebe, puštaju li te tete preko reda u dućanu i te fore?
Tomfa: Kako to misliš – zvijezda?? Ja nisam zvijezda, ja sam Tomfa.
YouTube je prepun snimki trogodišnjih klinaca koji pjevaju vaše stvari. Kako to objašnjavate, što je to što čak i bebe privlači vašoj muzici?
Tomfa: Da to je zanimljivo, jer nikada nismo imali na umu da bi se klincima to moglo svidjeti. Dovraga, tko to uopće klincima pušta?! Kakvi su to roditelji?! Ali drago nam je, jer ako je itko iskren, nesputan i otvoren to su klinci. Zato ih valjda i privlači, zato što je dobra, jednostavna, zabavna i nepretenciozna.
Jeste li vi uopće svjesni da praktički odgajate nove generacije klinaca? S „Anđelkom“ ih učite toleranciji, a čemu ih uči „Snifo sam glu“?
Tomfa: Isto o toleranciji, samo na Tigar. Osim toga, uči ih se o veličini boli koja razdire mlado srce kada je njegova draga negdje daleko. Dalje>>