‘Kazališta u Hrvatskoj imaju potrebu natjecati se s medijima, pogotovo s televizijom’

U poodmaklom novom mileniju priča o Nosferatuu, zaljubljivom krvopiji iz najnaprednije njemačke art kinematografije XX stoljeća i dalje je aktualna, pretočena u neverbalni teatar tijela koji potpisuje dramaturg i koreograf Saša Božić.

Saša Božić - prvi s lijeva (Foto: Damir Žižić)

Predstava „Nosferatu“ održana je pet puta uzastopce u teatru ITD. U režiji Saše Božića te uz potporu u dizajnu svjetla u liku i djelu Francuza Brune Pocherona. Svi sudionici predstave, i publika i izvođači nalaze se na pozornici. U predvorju dvorane nalazi se instalacija Brune Pocherona koji mi je prije intervjua s Božićem objasnio o čemu se točno radi: „Programiramo atmosferu za određene scene, zajedno s kolegama dijelim strast prema tome da na organski način radimo sa svjetlom. Upotrebom softvera, u ovom slučaju pure data programa, uspjeli smo kreirati različite inpute svijetlu, na primjer za video, za fotografiju. Slika koja nastaje, odnosno njeni svjetlosni intenziteti prenose se na rasvjetu odnosno razlažu do svojevrsne organske evolucije svjetla. Za instalaciju u predvorju ITD-a korišten je isti program ali s drugačijim pristupom. Film se prikazuje u vrlo niskoj rezoluciji, podijeljen u svjetlosne kutije. Film je doveden do ekstremne apstrakcije jer se od njega prepoznaju samo kontrasti svjetla dok zvuk dolazi iz kvadrofoničnih zvučnika. Intenziteti svjetlosti i zvuka međusobno su povezani i međusobno djeluju prema unaprijed programiranoj logici. Prije predstave kao predložak se koristi scena iz filma „Nosferatu” iz 1922. godine, nijemog filma njemačkog redatelja F. W. Murnaua, a nakon predstave scena iz W. Herzogovog filma iz 1979. „Nosferatu: fantom noći”. Ti filmovi su također poslužili i kao inspiracija za predstavu, a distinkcija između filmova također odgovara predstavi u smislu: prije nje nema govora, nakon predstave: govor.

Prizor iz predstave 'Nosferatu' (Foto: Damir Žižić)

Kao što stoji u najavi za „Nosferatu“, predstava propituje društveno prihvatljivu ideju o tijelu, pa o kojoj ideji je riječ?

Saša Božić: O tome sam puno razmišljao u smislu koju vrstu tijela danas pokazuju kazališta. Kazališta u Hrvatskoj danas imaju potrebu natjecati se sa medijima, pogotovo s televizijom. Način na koji kazalište sebe legitimira na drugačiji način od televizije jest da uzima ono najagresivnije (količinski) ono što televizija nudi: sapunice i krimi-serije. Kazalište da bi i dalje bilo uspješno u borbi s televizijom i filmom mora radikalizirati teme odnosno mora ponuditi još više publici za koju se bori. Zato za projekcije koje radim u posljednje dvije godine pokreću me upravo suprotni stavovi: kazalište se ne treba suprotstavljati televiziji i filmu nego tražiti nešto drugo što ono samo kao medij nudi, a po meni su to upravo tijela i politike tijela koja su opuštena, napuštena, privatna i intimna. Samo u izravnom susretu gledatelja sa izvođačem može se doći do razvoja intime koja se ne nudi, odnosno nemoguća je u drugim medijima.

Na primjer 3D televizija?

Saša Božić: Na primjeru sadržaja koji nudi 3D medij vidi se da je on izrazito agresivan i nasilan, a kazalište je samo po sebi je 3D i trebalo bi nuditi neku drugačiju sliku svijeta. Sliku svijeta koja je moguća, a ne postoji izvan scene, s tim da to nije scena crne kronike, korupcije i političkih parola. Svaka kazališna predstava nekako je impresija o kazalištu. Kod „Nosferatua“ to je možda još dodatno podcrtano jer ta predstava slobodno uzima različite kazališne žanrove i s njima operira na način da bi govorila o stvarima koje se ne tiču samo kazališta već i iskustva. Što znači sjediti pokraj nekoga u javnom ili zaštićenom prostoru, kako se odnosimo jedni prema drugima? Sve to radimo na nekim bazičnim primjerima, doslovce fizičkim da bismo došli do nekih širih konteksta pa i političkih parola. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh