U poodmaklom novom mileniju priča o Nosferatuu, zaljubljivom krvopiji iz najnaprednije njemačke art kinematografije XX stoljeća i dalje je aktualna, pretočena u neverbalni teatar tijela koji potpisuje dramaturg i koreograf Saša Božić.
Kakav je vaš stav prema medijima, prvenstveno internetu?
Saša Božić: Ja sam ovisan o internetu, kao i većina ljudi provodim barem 5 ili 6 sati za kompjuterom. On je postao moj ured, način na koji komuniciram i promoviram svoj rad, dobivam poslove i surađujem s puno ljudi van grada ili države. Puno pripremnih poslova oko predstave događa se upravo preko maila i skypa. Ipak sam sačuvao neki svoj integritet da mi to nije jednini izvor informacija, televizor nemam i prezirem televiziju, ali volim otići u kino i kazalište, pročitati knjigu.
Trenutno ste paralelno angažirani na jednom inozemnom projektu?
Saša Božić: U Lyonu smo započeli jedan projekt pod nazivom „Spider” iz kojeg će nastati predstava, ali projekt je zanimljiv upravo zbog suradnje s vrhunskim plesačima. Premijera bi trebala biti u Bruxellesu, to je jedan veći projekt pod okriljem projekta EU kultura, sufinanciran sredstvima Europske Unije i radi se baš o velikoj produkciji koja će teško stati u neke zagrebačke produkcijskei financijske okvire. Dosta naših autora radi vani, ali nažalost često ti projekti onda ne stignu pred našu domaću publiku.
Možete li reći nešto o Parizu i drugim gradovima u kojima ste boravili?
Saša Božić: Od gradova u kojima sam boravio i radio svakako bih prvenstveno izdvojio Berlin, a zatim Beograd i Oslo, to su svakako gradovi u kojima sam proveo duži period života i rado im se uvijek vraćam. Pariz je svakako fascinantan grad koji za razliku od Zagreba koji umjetnicima svih izvedbenih umjetnosti nudi puno više. Puno bolje je organiziran način na koji se radovi prepoznaju i podržavaju. Ja sam tamo radio u centru „Les laboratories des Aubervillies’“koji je rezidencijalni za sve vrste izvedbenih umjetnosti, taj prostor nudi sva sredstva za rad na sebi, a zapravo nema potrebe prikazati ili finalizirati taj rad.
S kojim kazališnim kućama u Hrvatskoj još niste radili i da li postoji želja i neki opipljivi cilj s kojom kućom biste željeli surađivati u budućnosti?
Saša Božić: Afirmirao sam se na nezavisnoj sceni na kojoj se osjećam dobro i ona mi paše, u Zagrebu ima dosta prostora koji podržavaju nezavisnu scenu produkcijom kao što je ITD ili koprodukcijom kao što je ZKM. Tu su još i Zagrebački plesni centar i Teatar Exit, tako da nije da kazališne kuće nisu otvorene umjetnicima i onima koji se bave nekom vrstom alternativnog kazališta i progresivnog teatra ali za to većinom nema razumijevanja od strane kulturne politike. Dakle problem je kao i uvijek u razumijevanju i financiranju. Kulturna politika na razini Hrvatske je vrlo konzervativna i promoviraju se institucionalne kuće i institucionalne umjetnosti i većinom nacionalne vrijednosti. Po meni to odudara od činjenice da smo mi na rubu Europske Unije i da se itekako moramo, da bi očuvali neku svoju autentičnost, predstavljati s onim što je autentično u svom nekom najprogresivnijem smislu. Mi možemo komunicirati neki europski jezik i izaći van samo s nečim što je razumljivo u širem okruženju. Naše kazalište je dosta zatvoreno, konzervativno, okrenuto verbalnom, domaćim tekstovima koji naprosto ne mogu komunicirati, a na kraju niti putovati jer uglavnom imaju dosta scenografije pa je upitno koliko smo prisutni u komunikaciji putem kazališta na toj europskoj sceni.