Ken Vandermark na Žednom uhu – projekcija jednog bluesbustera

U tonovima odgovaranja na nove izazove u muzici, Vandermark je u posljednje vrijeme počeo i održavati solo-koncerte, a jedan od njih zbio se i u Zagrebu u sklopu festivala Zedno uho u kinu Grič.

Ken Vandermark (Foto: Wikipedia)

U četvrtak uvečer na Žednom su uhu, festivalu o kojem smo već ranije pisali, nastupile su dvije glazbene legende, Ken i Andreja. Svak na svoj način, oni su dali obol jednom subkulturnom identitetu Zagreba kakav ga bije u njegovim koncentričnim kružnicama. Zagreba – sredine koja je na putu kako namjerniku sa zapada, tako i onome s istoka, često i pozornica dišpeta njegovih južnjačkih dotepenaca, kao što je i povijesno gledano trn u oku imperijalističkih pretenzija sjevera. Drugim je riječima, specifikum sinergija koje u njemu obitavaju prečesto guran u ladicu iako je upravo zagrebačka subkultura imala svoje prste u mnogim globalnim kreativnim tećama preko kojih se olako preskače, često i samom zaslugom jamravih Purgera koji u svom treger-mazohizmu ponekad uistinu pretjeruju. Nećemo sad nabrajati pojedine slučajeve, odnosno ispade, niti iz puste ignorance plesati dječje kolo hipste-hipste-raja, jer večeri koja zahtijeva ovaj uvod nije viđen čika Paja, svojevrsna maskota zagrebačkog undergrounda. Kao što nećemo ni nabrajati superlativne epitete talenata koji se u jeku nekakvih primorskih festivala sad pridaju jednom Mahanthappi, a već sutra tim istima se časti James Blake, sve dok ih ne proguta jadransko-exxonovski drek.

Jedna od tih legendi svakako je i Andreja Košavić-Kurelec, pjevačica i trubačica koja je imala taj peh da se u svojoj cvijećem i trnjem posutoj karijeri morala izvijati u sjeni svog brata Ivice, ruralnog vokala i bučnog ritam-gitarista iz bendova poput Ha Det Bra, Gone Bald, Bite i drugih. Djevojka koju je oduvijek krasio duboki alt i zgodne scenske kretnje jedne Lydije Lunch već jedno vrijeme tavori u sigurnoj luci benda Drunkboat Orchestra čije kreativne žice gudi aranžer i violinist Marko Fürst. Pored njega, tu su prekaljeni blues-džeri Tomi Novak na kontrabasu, Ivan Tocilj na električnom klaviru, te sport-rock turbina Bruno Vorberger.

Repertoar im se sastoji uglavnom od obrada, poput „St. Judy“ i „Weary Blues“, uz autorski hit „Starinska“. Sam je izričaj pomaknut u osamdesete s naglašenim barsko-filmskim potpisom (na pamet padaju filmovi „Damnation“ Bele Tarra i „Čudnije od raja“ Jima Jarmuscha), natopljeni i rakijom i reverbom poput sidara koja okivaju udove zatvorenika svojih sudbina. Možda nesklonost Vorbergera da bubanj zauzme izravniju ulogu ili pretihi Novakov bas snose krivdu, no taj švoh štih urbanog folka došao je do izražaja. Za razliku od rekonvalescentskih instrumentala grupe Pink Noise Quartet koje supotpisuje za svojih amsterdamskih dana, Andreja pogađa falsete zahvaljujući i prilično podebljanoj plahti klavira, bez većih problema osvajajući prostor pozornice. Makar je manje dostojanstveno – ali opet smjelo – finale koncerta dočekala na podu…

Večer je ipak otvorio Ken Vandermark, jedna neprikosnovena legenda suvremenog autorskog džeza, svirajući iz partera Kina Grič. Za tu je ugodu/prigodu popunio gledalište kao da je u tijeku bar neka novinarska projekcija filmskog blockbustera. Glazbala koja on nosi na solo-turneju su tenor i bariton-saksofon, te klarinet, čime su već sve ruke jednog putnika zauzete, a o prtljazi da se i ne govori. Taj primjer čiste volje, kao i nepatvorena skromnost velikana, bila je vidljiva još u vrijeme kad je još na prijelazu tisućljeća s grupom Vandermark 5 iz Chicaga, prvi put pomolio saks u KSET i ubrzo šarmirao publiku.

No, ovaj skromni glazbenik, u svojoj se karijeri nagutao ogovaranja, poput onog ‘da nema – tona!’. A dodjelu glavne nagrade za kulturne radnike u SAD, onu Zaklade McArthur osvojio je kao još relativno nepoznat glazbenik, radi čega je postao predmetom ruganja etabliranijih kolega. Iznos koji je dobio također je bio smiješan, u odnosu na godišnji dohodak prosječne tajnice, no Vandermark ga je uložio u prvu američku turneju Brotzmannovog Chicago Tenteta što je rezultiralo jednom od najljepših epizoda visokog njemačkog ekspresionizma u suvremenom džezu. Epizodom okončanom jesenas, i to nakon 15 godina postojanja ansambla.

U tonovima odgovaranja na nove izazove u muzici, Vandermark je u posljednje vrijeme počeo i održavati solo-koncerte. Iako, nastup Resonance Ensemblea prošle godine u Ljubljani pokazao je kako mu je dirigiranje još uvijek pretvrd orah. Na kraćoj europskoj turneji, prigodom koje posjetio je i Zagreb, ovaj negdašnji magistar studija filmske teorije predstavio je set posvećen redateljima u rasponu od Phila Nibblocka, Michaela Snowa, Johna Cassavetessa i Jean-Luca Goddarda, dok je bis posvetio Albertu Ayleru odsviravši „Love Cry“. Tako je napravljen most ka setu iz Beograda par dana poslije gdje je odsvirao set posvećen raznim čikaškim saksofonistima.

Iznenadio je najprije konceptom kadriranja i osvajanja prostora klarinetom i tenor-saksofonom, kao da surlom svojih puhala pokušava dešifrirati vječno dvoznačno stvarno, kako bi to rekao Deleuze.  Očekivano, kroz dinosaursko grlo bariton-saksa svirao je R&B-forme njujorške i st. louiske škole. Vandermarkov je savršeni antipod jedan Tomasz Stanko, čija je glazba poput stepske elegije i ne poznaje format teritorija. A Ken će, umjesto u puls, postaviti svoj jezičac u okvir teksture. A i skeptici koji su opanjkavali kako ‘nema tona’ svakako bi se iznenadili generičnošću njegovih melodijskih linija. Bio je to svakako jedan obnovljeni Vandermark, isti onaj koji je objavivši ploču s kvartetom Erica Revisa, ušao na njujoršku scenu kroz velika vrata. Ken ain’t no slouch…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X