Blagdan Velike Gospe tradicionalno predstavlja vrijeme kada je naš glavni grad najprazniji, posebno ako ga se, kao ove godine, vrlo lako može spojiti s vikendom. Usprkos tome, drugo zagrebačko koncertno ukazanje japanskih psihodeličara Kikagaku Moyo više je nego korektno napunilo Vintage Industrial Bar.
Od nastupa održanog prije tri godine u Močvari, petorka iz Tokija objavila je “Masana Temples”, svoj četvrti i, barem prema ocjeni potpisnika ovih redaka, najbolji album na kojem su možda i najdalje otišli u svom istraživanju psych-popa, kalifornijske zapadne obale, kraut i prog rocka te starog jazza i funka. Drugim riječima, u pitanju je bend koji će vas i glazbeno i vizualno vratiti u neka davna vremena, počevši od utjecaja kao što su Can, Neu!, Pink Floyd ili The Beatles u eksperimentalnijim trenucima, pa do odjeće koja izgleda poput nečega što su posudili iz ormara svojih djedova i baka.
Bilo je prilike i za svojevrsno odavanje počasti komercijalnijim predstavnicima angloameričke pjesmarice šezdesetih i ranih sedamdesetih, pa su nam tako bubnjar, prateći vokal, povremeno i gitarist Go Kurosawa te multinstrumentalist i glavni pjevač Tomo Katsurada u akustičnom bloku dali naslutiti kako bi otprilike zvučali Simon & Garfunkel da su kojim slučajem rođeni u Japanu.
Taj segment, istini za volju, baš i ne leži Kikagaku Moyu, no zato im, kada odvrnu pojačala, gotovo i nema ravnih. Osim dvojice spomenutih, ujedno i osnivača grupe, iznimno važnu ulogu igra i Ryu Kurosawa, bilo da u stilu starih crnih mahera zasvira klavijature ili prebire po sitaru vještinom jednog Ravija Shankara.
Čitava priča i dalje se temelji na funkoidnom krautrock grooveu, koji će vas vrlo brzo ostaviti u stanju hipnoze, ispresijecanom s pastoralnim laganijim dijelovima. Nadopunjavanje i nadmetanje Katsurade i drugog gitarista Daouda Papala također spada među najjača oružja ovih psihodeličnih šoguna, zajedno sa sposobnošću da se iz tradicijom rodne grude inspiriranog chillouta u sekundi prebace u distorzirani krešendo kakvim bi se ponosili i My Bloody Valentine. Sve to povremeno zaokruže riffovi preslikani od Jimmyja Pagea ili Davea Gilmoura, kao prilikom “Dripping Sun” i “Gatherings”, najimpresivnijih stvari ne samo zadnje ploče već i jučerašnjeg nastupa.
Za kraj, pohvale treba uputiti i prilično nabrijanoj publici kojoj nije zasmetala ni činjenica da je od devedeset minuta koncerta barem deset otpalo na pokušaje rješavanja problema s Daoudovim pojačalom.
Saznajte više: Kikagaku Moyo: Mi ne sviramo zato da bi se netko od nas šepurio svojim egom
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
