Ususret koncertu jednog od najdugovječnijih i najomiljenijih bendova, Discipline kičme, koji će se održati 23. svibnja u splitskom klubu Kocka, popričali smo s jednim od rodonačelnika drum & bassa, najnadrkanijim i najzelenijim od svih zuba, borcem protiv neukusa, apsolutnom legendom ovih prostora, a i šire, kojeg ne treba posebno predstavljati jer o njemu svi znaju sve – dame i gospodo, Dušan Kojić Koja.
Jesi li na kraju pogledao predstavu?
Koja: Ne, ne dajem legitimitet tome, no, video sam neke fotke, da li reklamne ili tako nešto, neke su tu mlade devojke golih grudi. Naravno, nisam ni pomislio da će biti drugačije.
Živimo u postmodernom dobu kada je zbog interneta postalo razvidno da sva umjetnost nastaje po principu posuđivanja, sampliranja, palimpsesta, kolaža, što je na neki način premisa postmodernističke umjetnosti. Jesi li ti sve što si napravio za glazbu osmislio potpuno sam u svojoj glavi, ili si imao neke idole od kojih si maznuo neku bas liniju?
Koja: A, evo je postmoderna, došli smo opet do iste…Ok, nađi tu bas liniju, pa mi je predoči. Naravno da postoje uticaji i omiljeni autori, ali ja sam ti staromodan, sve moram sam da smislim i tako sebe zadovoljim. Takođe, u doba srednje škole, mene sigurno niste mogli da čujete i vidite u autobusu koji ide na ekskurziju kako na akustičnoj gitari sviram poznate pesme koje svi učenici pevaju. Valjda je to bar jasno.
Okušao si se u skladanju filmske muzike, a radio si i muziku za crtanu seriju “Knjiga utisaka”. Što je s kazalištem, jesi li ikada dobio ponudu da napraviš muziku za neku predstavu?
Koja: Poslednju pozorišna predstava za koju sam radio muziku je predstava Milice Piletić pod imenom “Dokle?”, u režiji Alise Stojanović iz 2009., igrana u Ateljeu 212. Dalje unazad, 1991. sam radio muziku za predstavu Bitef Teatra “ Prijateljstvo-zanat nastariji” u režiji Ivane Vujić, 1984.-te Disciplina kičme je nastupala uživo u KPGT-ovoj predstavi “Čekajući Godoa”, po tekstu Semjuela Beketa i u adaptaciji Ljubiše Ristića, a 1980. i 1981. sam sarađivao sa Kugla glumištem u par predstava. Dakle, bilo je dodira sa pozorištem…
Iz današnje perspektive, kad se osvrneš oko sebe i vidiš gdje živiš, bude li ti žao što ipak nisi ostao u Velikoj Britaniji i malo revnije i pragmatičnije gurao inozemnu karijeru, ili ti je drago što si ostao samosvojan autor i tako sačuvao neki svoj vlastiti izričaj i integritet?
Koja: Upravo ovo poslednje. Inače, nije mnogo stranaca nikad ni prošlo u Engleskoj, pogotovo ne tvrdoglavih. Sviranje tehno i jungle muzike na jednoj bas gitari i bubnju, mešanje svega toga sa rock and rollom, grupa koja se sastoji od narogušenog Beograđanina, velike crne pevačice i jednog Novozelanđanina – previše je tu bilo zbunjujućih detalja za prosečnog pripadnika britanske muzičke industrije, koja je u tom momentu obuzeta nekakvim Pulpom ili Radioheadom. Prošetali smo malo kao grupa iz Engleske po Evropi, nekim festivalima, pa kad mi je sve postalo previše smorno, vratio sam se u rodnu grudu, gde je u međuvremenu prestao oružani sukob.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
