Ovo nije kritika jedne glazbe, ovo je kritika jednog kiča…
Prvo su po njih došli Dječaci sa “Istinom”, a ja se nisam bunio jer u svakoj šali ima istine. Zatim je došao Kid Rađa, a ja se nisam bunio jer je bilo loše kopirano. Zatim je došla Kiša Metaka, a ja se nisam bunio jer nisam bio pogođen. Zatim je došao Bore Balboa, a ja se nisam bunio jer je bilo loše kopirano. Kada je najzad High-5 došao i po mene, bilo je loše kopirano ali i nikog da se pobuni.
Ovo je, naravno, parafraza teksta Martina Niemollera o tromosti i nereagiranju njemačkih intelektualaca nakon dolaska nacista na vlast.
Možda bi bio i oprezniji u povlačenju paralela između ovih rep kolektiva i nacista, ali kad se isti već čine ko tvrdi kurvini sinovi koji pritom, kažu neki recenzenti, razumiju i reproduciraju ovdašnju društvenu kroniku, onda će im svakako biti jasno da je i autor ovih redaka dio istog fragilnog društva kojem prvo treba oprost, a tek onda prijekor.
O čemu se zapravo radi? Sjećate se kada je prije 4 – 5 godina onaj klinac iz Labina umjetničkog imena Sajo objavio svoj prvi retardirani rep uradak „Opljačkao sam banku“ na kojem brije taf gengsta šit, potpuno van ritma i bazične harmonije? Isti je uradak, u okvirima ovih meridijana, brzo postao viralan, a komentari iskrenog čuđenja, trolanja, mržnje i poruge aneksirali su internet. Naravno, osim kompletne aritmičnosti, predmet poruge bilo je i evidentno Sajino idoliziranje američkih ghetto gangstera, kokaina, pički i džakuzija; dakle, motiva potpuno disonantnih od socijalnog konteksta u kojem živimo. U tom socijalnom kontekstu, kao i svakom drugom socijalnom mikro ili makroagregatu, masa uvijek nastupa rušilački, agresivno i destruktivno, stoga se fenomen uratka i njegovog viralnog feedbacka dao objasniti jedino razlogom da masa još jednom ispočetka ruši kreativni potencijal pojedinca bez obzira o kakvom deficitu kreativnog pričali. Drugim riječima, priliku za dobar vic se nije propuštalo.
Baš kao što svaka teza zahtijeva antitezu, Beatlesi Stonese, Rozga Remi itd., nedugo prije ili poslije pojavio se i General Two, Sajin ‘nemesis’ iz Bosne i još jedan neusklađeni reper kojem Sajo u svom ‘general two dissu’ poručuje: ‘General Two, ko si ti, ko tebe jebe, ja volim ženske, a ti muške, nemaš pojma repat, ljudi ti se smiju.’ Između ostalog, Sajo Generala optužuje i za kukavičluk te zaključuje kako General nije imao muda opljačkat trafiku te shodno tomu i ne uživa u plodovima svoga rada, kokainu, pičkama i slično. Njih su dvojica kroz konstantni muzički dijalog i interakciju zapravo utemeljili vlastitu, montipajtonovsku siluetu East Coasta (Bosne) i West Coasta (Hrvatske), a muzičke internet platforme postale su poligon za međusobni ‘battle rhyming’. U tom se trenutku njihov kredibilitet nije razlikovao od onoga princeze Ozane i njezinih sendviča. Međutim, iz te teze (Sajo) i antiteze (General) da ispratimo Hegela, rodila se konačno i sinteza u liku i djelu gore nabrojane grupice izvođača. U istoj bi apostrofirao Dječake kao kolektiva koji je, nakon debi ploče i zavidnog uspjeha „Narodne“ shvatio da je muzička parodija vruća roba što će uskoro svojom viralnošću jamčiti i goreopisani internet fenomen kao uostalom i sve veća publika sličnog fenomena, folk punk wellnessa Brkova.
U takvoj je klimi i s takvim postavkama prepoznat čitav jedan val novih rep izvođača koji su, ovaj put s nešto više ritma, rime, ritmičnosti i poze, dakle u novoj sintezi, opjevali originalno Sajine i Generalove bljuvotine pred publikom koja je nakon urnebesnog obračuna ove dvojice za tako nešto već bila senzibilizirana. Rima je za početak, postojala, beat je ostajao u asonanci s vokalom, a tekstovi su postali promišljeniji sa i dalje prisutnim parodičnim elementima prosječnog američkog ghetta. Ono što im se pritom predstavilo kao gotov proizvod došlo je zajedno sa kompletnom logistikom koju gotov proizvod zaslužuje. Organizacija gigova, PR kampanjice kroz društvene mreže, kupnja karata, intervjui ozbiljnih i neozbiljnih medija; sve to stvorilo je stvarnu sliku o izvođačima koji više nisu bili opskurni likovi s YouTube računa, naoružani slikama s bejzbol palicom i lošim radom u fotošopu, već manje-više zdravi tipovi sa izvjesnim smislom za prezentaciju, koji znaju složiti rečenicu i čije je prisutstvo, što u medijima, što na društvenim mrežama, kod potencijalne publike probilo inicijalnu barijeru nepovjerenja i podsmijeha na koju su s početka naišli Sajo i General.
U to ime, kada se prošle godine recenzirala debi ploča Kiše Metaka, na najčitanijem hrvatskom muzičkom portalu, u vrlo ‘lajkanom’ tekstu tamošnji recenzent piše sljedeće: “Swaguša” (misli se na pjesmu Kiše Metaka) sadrži gostovanje jednog od najbizarnijh repera na ovim prostorima, a i šire, Generala Twoa. Čovjek čije su rime toliko bizarne da ih netko s uobičajenim tijekom misli teško može uopće shvatiti, a kamoli izmisliti.
Dakle, u nepune četiri godine socijalni pa i muzički kredibilitet Generala je prošao put od princeze Ozane do ‘bizarnog’ stihoklepca a la Frank Zappa čije se rime analiziraju na portalu koji pretendira biti ovdašnji muzički opinionmaker. Put od ‘ludog’ do ‘ekscentričnog’ svladan je relativno brzo.
Naravno, čitav proces dolaska do ove postojeće sinteze nije bio nit’ banalan, nit’ usputan, nit’ inertan. Dječaci su tu odradili veliki dio posla. Iako je na „Drami“ bilo i ozbiljnijih tekstova poput „Kamiondžije“ ili „Krek kuće“, najveći uspjeh polučila je „Narodna“, pjesma koja je otpočetka bila shvaćena kao parodija na narodnjački melos. Dakle, zajebancija. Ono što se do tog trenutka događalo među Dječacima, čitava njihova historija, „Još Trčimo Ulice“, službeno formiranje kolektiva još 2005., naravno, za ovaj je tekst kao i za njihov sadašnji sjaj, potpuno nebitna iz jednostavnog razloga što je efekt njihove glazbe do „Drame“ provincijalan i vezan uz relativno uzak broj slušatelja. Nakon „Drame“ i više od milijun klikova „Narodne“ još je jedan ovdašnji igrač shvatio novi trend. Croatia Records potpisala je s Dječacima ugovor na jedan album. Ponukani novim statusom, Dječaci su zaozbiljili priču, a prva naklada „Istine“ prodana je za dva dana. Ploča, iako bi se na prvu moglo činiti drugačije, nema nikakvih kontradikcija u odnosu na dotadašnju filozofiju. Jesu, tekstovi su ozbiljniji, s iznimkom Ivinih koji je zapetljan u nekakavu metafiziku koju valjda samo on razumije, a koja između ostalog kao i na „Drami“, uključuje i smaračke repetitivne motive ‘uspona na sceni’ koja, budimo realni, egzistira samo u njegovim rimama. Ideja je u osnovi ostala ista; otići ali nikada dovoljno daleko da se ne bi mogli vratiti. „Istina“ je kao i „Drama“ začeta kao ploča bez jaja koja je sve proglasila zajebancijom kako ništa ne bi bila zajebancija, a da ipak sve ostane zajebancija. To je, naravno, okolniji i bezopasniji put da se dođe do one istine koja je u naslovu albuma, a koja je zbog rečenog manevra postala sve, ali ne i ono što je trebala da bude. Istina. U takvim se okolnostima tupi i svaka potencijalna konstruktivna kritika jer ukoliko je ista ozbiljna nije dovoljno zajebantska, a ukoliko je zajebantska nije dovoljno ozbiljna. Takav mediokritetski pristup priskrbio je Dječacima još više publike, a kako mediokritet funkcionira na djelu objektivno se najlakše moglo sagledati kada se na Terraneu 2012. nekoliko tisuća ljudi sjatilo pred Aero Stage, dok su se svega nekoliko metara pored, pred jedva njih stotinjak na bis penjali We Were Promised Jetpacks.
Iz tog pravca kretanja, koji lebdi između socijalne kronike koja naravno može biti cinična i ironična, ali ne onako kako to rade Dječaci iz vica, zajebancije i parodije, vlastitu poziciju pronašli su i ostali derivati koji proizlaze ili proizlaze indirektno iz dosadašnjeg rada Dječaka; Kid Rađa, Bore Balboa, High-5, Kiša Metaka… najčešće se opredijeljujući za ovu vic varijantu i trolanje, kanabis i koku, jahte u marini, pičke u ravnini i slična rep boostanja koja su, u ovom kontekstu, ili parodična pa su parodična u toj mjeri da se na Muzici.hr uistinu trude shvatiti stihove generala Two-a ili uopće nisu parodična. Ako uopće nisu parodična i ako sve te posuđene ghetto motive, SWAG, zlatne lančine, felge od 30 inča minimum i zajebane kvartove s kalašima i glockovima u maloprodaji netko doživljava ozbiljno, zamislite tek kako smiješno izgleda kad ga se gleda izdaleka. Sa subverziv festivalčićima, referendumčićima, azijskim turistčićima, javnim raspravama o rodnoj ideologiji, danima židovskog filma, poplavom i repkom, ‘ko bi pomislio da buka dolazi od Kiše Metaka odbijenih od stijena, a da naša mladež po Mertojaku i Prečkom puši crystal meth i baca kockice o zid.
Kada se i u jednom i u drugom smjeru odmota klupko tih rimovanih domaćih ljetopisa, srž koja ostaje pitijski je, smrtno ozbiljno, prijeteći prstom opisao Fela Kuti: Music is not a joke.
Upravo zato, ne dajte se zajebat; ovo nije kritika jedne glazbe, ovo je kritika jednog kiča.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
