Laibach ‘The Sound of Music’ – kako riješiti problem poput Koreje?

Poniji, štrudle, mačji brkovi, Anchluss i Voljeni vođa neke su od njihovih omiljenih stvari.

  • 14
    Shares
Laibach “The Sound of Music”

Mnogo je redaka na našem portalu već bilo posvećeno koncertima slovenskog avant sastava Laibach u Pjongjangu na kojima su postali prvim zapadnim bendom u povijesti koji je nastupio u Sjevernoj Koreji, bilo kroz razgovore sa samim članovima ili da je riječ o filmu “Liberation Day” ili pak kroz izviješća s koncerata na kojima su znali izvoditi dio programa koji su svirali Koreancima. A svirali su, naravno, glazbu iz filma “Moje pjesme, moji snovi”, naoko bezazlen materijal koji uključuje pjesme o cvijeću, didaktičke brojalice i uglazbljenu listu koju čine sastojci kao što su poniji, štrudle i mačji brkovi. No, ne bi Laibach bio to što jest da su stvari tako banalne i da je glavna ideja bila tek spojiti naivnu alpsku idilu iz izvora s mračnim režanjem Milana Frasa.

Budući da su nastupi u Pjonjangu održani još 2015. godine, mnogi su i ranije očekivali da Laibach objavi svoje obrade iz “The Sound of Music” u obliku albuma, ali prije toga došla je na red lanjska ploča “Also Sprach Zarathustra” s glazbom iz kazališne predstave nadahnute istoimenim Nietzscheovim filozofsko-poetskim djelom. “The Sound of Music” tako dolazi kao očekivano izdanje o kojem se već mnogo toga zna i na taj način dijelom gubi na upečatljivosti, no ipak je riječ o projektu koji nudi dovoljno inteigentnih glazbenih rješenja kao i uobičajenog sadržaja za promišljanje na kakav smo od Laibacha navikli.

Prije svega postavlja se pitanje zašto od svega na svijetu upravo “The Sound of Music”. U dokumentarcu koji je pratio koncerte u Sjevernoj Koreji otkrivamo da je to stoga što je riječ o naširoko poznatim pjesmama u toj državi budući da se film “Moje pjesme, moji snovi” tamo koristi pri učenju engleskoga jezika. Ali riječ je o filmu čija radnja u pozadini ima nešto što odgovara Laibachu kao bendu koji često očijuka s estetikom totalitarizma, a to je činjenica da se priča odvija u Austriji za vrijeme njezinoga pripojenja nacističkoj Njemačkoj, što bend vješto prikazuje suprostavljanjem čistog pjevanja i raskošnih orkestracija Frasovom zlobnom vokali i mračnoj elektronici koja ključa ispod površine.

Album je ujedno i najjači kada se ovoj dihtomiji doda i seksualna oprečnost u pjesmi “Sixteen Going On Seventeen” iz koje izbija konstantna opasnost po mladu naslovnu junakinju koja je “nespremna za suočavanje” sa svijetom muškaraca, a koja dolazi kroz grabežljivu Frasovu izvedbu što budi nelagodu na više razina tijekom slušanja. I dok tako grabežljivac proždire djevojku, a Njemačka Austriju, sve to servira se publici u totalitarističkoj zemlji koja vjerojatno misli kako im se pred očima odvija jedan tipičan koncert kakve mladež pohodi na zapadu. Kad se slika tako promotri, mnogo je više u skladu s Laibachovom poetikom od ponija, štrudle i mačjih brkova.

Pjesma “Maria” iz filma u Laibachovoj priči mijenja ime junakinje u “Korea”, pa i postavlja pitanje: “How do you solve a problem like Korea?”. Nakon što je pitanje postavljeno, bend napušta svijet pjesama i snova te se baca na odgovaranje na pitanje pjesmom “Arirang”, neslužbenom himnom obje Koreje posvećenom reunifikaciji zaraćenih zemalja, a objavljenom povodom susreta Kim Jong-una i Donalda Trumpa. Ako to nije potpuno Laibach onda ne znam što jest. Nakon toga album završava jednim korejskim instrumentalom nakon kojega slijedi sasvim nepotrebno čitanje odbijenice kojom je bend prvotno dočekan u zemlji, pa bi stvar bila efektnija da je završila u tonu bratstva i jedinstva očitovanog u “Arirang”, ali od viška glava valjda ne boli, a čangrizavci koji dijele ovo mišljenje mogu jednostavno zaustaviti ploču tri minute ranije.

“The Sound of Music” je tek napola zafrkantska ploča. Od same glazbe iz popularnog mjuzikla zanimljivije je ono na što aludira i što daje tek naslutiti. Ali, kad se sve zbroji i oduzme, na kraju ipak slušate te pjesme o ponijima i mačjim brkovima. Nakon pet-šest slušanja bit će vam ih dosta.

Ocjena: 6/10

(Mute, 2018)

  • 14
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh