Lea Radolfi je magnet. Glas je na mjestu. Pjesma je nova u kontekstu nemanja novoga na domaćoj glazbenoj sceni pa svaki odmak od stereotipa i dosada predstavlja novost i novotariju.
Bend Judette je One hit wonder koji u Rvackoj ima dobru perspektivu trajanja i pretvaranja u nešto trajnije. Takav nekakav start u smjeru indie pop rocka s istaknutom frontgerlom pokušavalo se davno prije isfurati guranjem Anđe Marić ispred Flarea. Judette su zdravi iskorak iz domaće pop baruštine. Bar prvim koracima. Evo ih na dlanu kroz usta frontcure.
Tko je Judette? Ne mislim samo kao zbroj Lee Radolfi za mikrofonom i momaka iza nje, već odakle korijen imena? Jel neka heroina ili…?
Lea Radolfi: Vrlo smo novi, postojimo oko tri godine. Nismo bili u stanju tri godine smislit ime. Uvijek sam mislila da ime mora imat neku filozofiju i da pozadina mora biti nešto što povezuje članove benda. D’kidz je bila čista šala bili smo mladi i svirali covere. Sjećam se da smo Judette smislili tri minute prije nego smo izašli prdk kameru za Balcony TV. Snimali smo akustičnu verziju pjesme “Voli me”. Na kraju, Judette je naša fiktivna polu-francuska božica, judo-žena koja predstavlja neku snagu. No da se razumijemo, nema veze s promicanjem feminizma, i nikome u bendu nije baš jasno zašto nas svi toliko ispituju u vezi imena.
OK, a Judette kao bend? Koje je onda pretpriča s D’kidzima i tako malo-pomalo o muvanju prije velikog breaka prvim službenim sjajnim singlom kad ste se mogli predstaviti kao alter pop trupa?
Lea Radolfi: S Dkidzima je priča počela u jesen 2009. godine, tek smo se okupili, krenuli s coverima i nedugo nakon toga iznenada dobili ponudi za Purgeraj, pa Tvornicu u sklopu “Take Me Out” programa. Repertoar nam je bio šaren. Sjećam se da sam se toliko bojala nastupat pred punom Tvornicom,ušla sam u neko alfa stanje sigurno. Kritike su bile super. Nakon toga neki članovi su se izmijenili, a neki vratilli. Ali Karlo Haltrich i ja smo ostali kao uporna konstanta. Tada počinje priča sa Judette, samo autorski rad i moj strah od hrvatskog jezika.Ušli smo poluspremni u studio kod našeg prijatelja i producenta Marka Mrakovčića. Imala sam samo refren od “Voli me”. Htjela sam uopće vidjet kako će taj moj hrvatski zvučat. Ostalo sam naknadno napisala. Predstavili smo se s onim što smo imali i onim što jesmo. Nije nas bilo briga gdje će nas strpat. Meni je to sve bio neki rock.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=gAjn6oYinbw[/youtube]
Preskakanje onog trena koje se eskploatira po prezimenu pjevačice i naslova tipa “raspjevana ljepotica kreće tatinim stopama”, ali ako može par riječi o Lei prije Judette i glazbenom odrastanju. Koji su izvođači bili glavni role modeli i pokretači glazbenog đira u tebe?
Lea Radolfi: Ne bježim od toga tko mi je otac, niti mi to smeta. Bilo je za očekivat da će mediji udariti po prezimenu, no mislim da sam se sad već polako odvojila od toga. Kako sam odrasla na Trešnjevci, krajem 90-ih vladala je era hard corea, punka u to doba. Bila sam najmlađa u ekipi, svi su svirali u nekim bendovima i svi smo tad razmjenjivali muziku na kasetama. Bilo je simpatično, nitko nije znao koji je album i pjesma u pitanju, samo su pisala imena bendova. No paralelno sam slušala i hip hop, trip hop i drum n bass. sve što nam je bilo dostupno i što je dolazilo do nas. Puno sam imala inspiracije među izvođačima kao što su Bowie, Morrisey, Annie Lennox, Siouxie, Brandon Boyd, Layne Staley, Dylan, Rundek… Previše je heroja da ih sad sve nabrajam. No to ne znači da ću raditi išta slično što i oni, niti imam potrebu za amerikanizacijom u bilo kojem vizualnom ili muzičkom smislu. Od njih sam crpila snagu i divila im se samo da mogu svoje napraviti kako želim.
Već se prvim singlom diglo frke, pogotovo zbog sjajnog i catchy video spota. Super ste primjer biti niti vodiljom i putokazom na vlastitom primjeru kako relativno brzo i bez puno koncertnog podrumiranja iskočiti u prvi plan onima koji traže mlade nade i nova imena vrijedna pažnje, što je prilično maćehinski princip bar što se tiče domaćih medija kojima je draže pisati o Rozginim i Sevkinim novim čipkama nego potražiti nova imena… Kako ste došli do Croatia Records interesa ili oni do Vas?
Lea Radolfi: Podrumiranje je najintimniji oblik izvođenja. Tražili smo izdavača, neki su nam se i sami javili, te nam nisu ponudili ništa. Nismo se postavljali da smo mi netko i nešto jer smo po prirodi skromni. No nismo htjeli ni robovati. Eh! Tada je pjesmu čuo Propadalo iz Teške Industrije i koliko znam pustio je ekipi U Croatiji Records. Osobno sam otišla na prvi sastanak, nisam znala što trebam reći… Prvi izbor je bila pjesma “Neki drugi gradovi” jer gađa širu publiku. No mi smo bili odlučni za “Voli me” bez obzira na prolaz jer smo već bili snimili spot za nju. I to je pjesma koja nas ipak predstavlja. Čini mi se da je Croatia Records postala puno otvorenija za nove snage. Super su prema nama i u stalnom smo kontaktu. Vrlo sam zadovoljna samo odjekom “Voli me”. U biti daleko od mojih očekivanja. Javili su nam se i metalci, narodnjaci i ovi koje se bave tuđim čipkama.Vidiš da se ipak događa neka promjena.
Koji je đir benda obzirom da još nemate materijal još već je rad po sistemu: singl po singl?
Lea Radolfi: Tko je rekao da nemamo materijal? Radimo punom paru, pri završetku smo albuma skoro. Nadam se da ćemo u trećem mjesecu u studio i dovršiti materijal. Sve je šareno. Eksperimentiramo sa svačim (u muzičkom smislu naravno). Dalje>>