Recenzija novog albuma projekta Vladimira Lenharta koji će večeras biti uživo predstavljen na promociji u Močvari.
Kad dospijete do zadnje točke novog albuma “Dens” beogradskog projekta Lenhart Tapes, čut ćete sudare muzičkih svjetova. Distorzirana violina Tijane Stanković u sjećanje priziva zvuk Johna Calea na legendarnom istoimenom prvijencu Velvet Undergrounda i Nico u njegovim završnim eksperimentima “The Black Angel’s Death Song” i “European Son”. Čut ćete čarobni vokal Svetlane Spajić kako pjeva slovačku popjevku “Starala se”, koja je vjerojatno na albumu našla mjesto posredstvom Jana Lenharta, pjevača narodnih pjesama iz te zemlje i djeda Vladimira Lenharta, čovjeka koji stoji iza ovog odvažnog projekta.
I naravno čut ćete i samog Lenharta i njegove vrpce. Njegovi semplovi i loopovi s kazeta koje je na buvljacima kupovao na kile do tog su vas trena već uvukli u svoj kakofonični kaos praćeni balkanskim melodijama i raznorodnim ritmovima, a svi ti elementi zajedno tvore temelje žanra koji je kršten zapravo prilično očitim i ispravnim imenom ethno noise.
Cijeli album “Dens”, službeno druga ploča Lenhart Tapesa nakon izdanja “Duets” iz 2021., odiše ozračjem tih buvljaka s kojih potječu Vladimirovi semplovi koje miksa ručno i uživo poput nekog pionira hip hopa prije četrdeset godina. Nakon uvodnog singla, plesne i upeglane “Vodu brala” te naredne “Daj mi ruka”, kad dospijete tamo do “Džamahirije”, možda i najupečatljivije pjesme s albuma i one koja ga je najavila svijetu prije nekoliko mjeseci, već ćete osjetiti miris znoja, masti i mesa kao na neko vruće ljetno prijepodne u nedjelju na Hreliću.
Na podužoj “Mejremo” će također zagrebati u hipnotičku estetiku Calea i Loua Reeda, prepisujući ritmički obrazac iz njihovog vječnog klasika “Venus in Furs”. Iako pjesme koje pjeva ženski trolist (a koji uz spomenute Stanković i Spajić čini i Zoja Borovčanin) najčešće dolaze iz tradicija naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, njihovi ritmovi umiksani Lenhartovom rukom vode nas i dalje na Istok, u Aziju i u Afriku.
Kvalitetu ovog projekta spoznali su kritičari, glazbenici i ostali pratitelji scene, pa su tako danas pred koncertnu promociju “Densa” društvene mreže pune hvalospjeva Vladimiru i poziva na koncert. Naravno da su tu kvalitetu prepoznali i izdavači pa je album objavljen za razvikanu etiketu Glitterbeat Records, label koji se već cijelo desetljeće proglašava najboljim izdavačem world music glazbe, a nagradu WOMEX u toj kategoriji osvojili su toliko puta da je više praktički ne slave. Kad vas izdavač s takvim renomeom uzme pod svoje krilo, onda je i zajamčen put do brojnih ušiju koje prethodno ne bi znale za vas. “Dens” je tako popraćen recenzijama nekoliko velikih svjetskih časopisa u svega par dana nakon izlaska. Ne treba ni spominjati da su recenzije mahom izrazito pozitivne, a neki ga proglašavaju i jednim od najmaestralnijih izdanja godine. I nisu u krivu.
Zapravo nije lako opisati riječima što Lenhart Tapes sviraju, a da se taj pokušaj ne pretvori u isprazno nabrajanje naoko proturječnih glazbenih nastojanja. U osam pjesama i 45 minuta albuma “Dens” u jednakoj mjeri osjetit ćete prljavštinu Balkana, tamniju estetiku europskog industriala, ritam Istoka i odvažnu oštrinu eksperimentalnog rocka. A ako se večeras prošetate do Močvare, čut ćete i vidjeti kako se uživo rastače taj kaos u realnom vremenu. Živi nastupi ionako se spominju kao pravi forte Lenhart Tapesa, a i pitanje je koliko ćete čekati na sljedeću priliku ako ih danas propustite.
Ocjena: 9/10
(Glitterbeat Records, 2023.)