Radnja prati događaje na snimanju naslovne pjesme u Chicagu na ljeto 1927. gdje Ma Rainey (Viola Davis) predvodi bend u kojem će napetosti i frustracije dovesti do tragičnih posljedica.
Dramski pisac i dvostruki osvajač Pulitzerove nagrade August Wilson najpoznatiji je kao autor tzv. “Stoljetnog ciklusa”, deset drama od kojih je svaka smještena u jedno od desetljeća dvadesetog stoljeća, a bave se crnačkim iskustvom života u Sjedinjenim Državama. Glumac i producent Denzel Washington pribavio je prava da ovih deset kazališnih predstava pretvori u filmove, pa je tako 2016. sam snimio film “Fences” nominiran za četiri velika Oscara te godine: za najbolji film, glavnog glumca (Washington) i adaptirani scenarij, dok je Viola Davis potvrdila svoju nominaciju u kategoriji najbolje sporedne glumice.
Četiri godine kasnije Washington u ulozi producenta donosi nam i drugi iz niza Wilsonovih filmova, “Ma Rainey’s Black Bottom”, a vraća se i Viola Davis u ulozi pjevačice iz naslova, prve slavne blues pjevačice Gertrude “Ma” Rainey, poznate pod nadimkom “Majka bluesa”. Radnja prati događaje na snimanju naslovne pjesme u Chicagu na ljeto 1927. gdje Ma predvodi bend u kojem će napetosti i frustracije dovesti do tragičnih posljedica.
Ovaj put režije se nije prihvatio sam Denzel već je posao prepustio u ruke Georgeu C. Wolfeu, redatelju koji iza sebe ipak ima mnogo više kazališnog nego filmskog iskustva, a ta činjenica doslovno vrišti u ovoj ekranizaciji smještenoj gotovo u potpunosti na jednu lokaciju s brojnim dugačkim monolozima svojstvenijim daskama koje život znače nego celuloidu. Krivnju za to snosi i Ruben Santiago-Hudson koji je adaptirao scenarij trudeći se minimalno intervenirati u Wilsonov predložak koji je namijenjen za drugi medij. No kada gledatelj prihvati činjenicu da gleda filsmko uprizorenje drame a ne tipičan film, tada se može prepustiti svim blagodatima produkta, a prvenstveno dvjema sjajnim glumačkim izvedbama koje nose “Ma Rainey’s Black Bottom”.
Viola Davis je standardno izvrsna kao pjevačica veća od života, pod tonom šminke, sa zlatnim zubima i desetak dodatnih kilograma. Nepokolebljiva, stroga i intimidirajuća, Ma se razlikuje od prethodnih uloga u kojima smo navikli gledati Violu, a koje su joj na temelju suzdržanih i nijansiranih izvedbi donijele tri nominacije za Oscar u prethodnih desetak godina. No koliko god ona krala scene svojom pojavom, još je bolji pokojni Chadwick Boseman koji kao nadobudni trubač Levee prikazuje neke od najboljih trenutaka svoje ionako briljatne premda prekratke karijere. Činjenica da je Boseman film snimao u bolovima poodmakle faze raka debelog crijeva njegovu izvedbu čini još fascinantnijom, ali i tragičnijom, pogotovo u sceni u kojoj bijesni na Boga s intenzitetom kakav još nismo vidjeli od Harveyja Keitela u “Bad Lieutenant“.
Glazba je, naravno, neodvojiv dio ovog filma, a za taj dio posla zadužen je Branford Marsalis, najstariji sin “prve obitelji jazza” koji se s guštom vraća sto godina u povijest donoseći zvuk iz transformacijskog perioda crnačke glazbe kada su primitivniji oblici bluesa (koje predstavlja Ma) polako počeli ustupati mjesto improvizaciji i inovacijama koje utjelovljuje Levee. Oba lika na svoj način utjelovljuju i borbu za vlasništvo nad svojom glazbom, pa je Ma tako svjesna da bijele glavešine studija “žele samo njezin glas”, pa se trudi da dobije što joj priprada prije nego im ga preda, dok Levee prodaje svoje pjesme za siću da bi ih na kraju izvodio orkestar bijelaca. Ovdje možda ne škodi napomenuti da na snimkama koje čujemo u filmu Davis ne pjeva svoje dionice, niti je zbog tehničkih ograničenja korišten glas stvarne pjevačice, već je pjesme otpjevala soul vokalistica Maxayn Lewis čije iskustvo pokriva suranju s nevjerojatnim spektrom izvođača koji seže od Raya Charlesa do Britney Spears.
Budući da je 2020. godina takva kakva jest, veći broj filmova u utrci za Oscare može se vidjeti na streaming platformama poput Netflixa koji u trku ulazi s “The Trial of the Chicago 7” Aarona Sorkina i “Mankom” Davida Finchera. “Ma Rainey’s Black Bottom” pridružuje se ovom nizu, premda svoje glavne šanse ima tražiti u glumačkim kategorijama gdje su u ovoj vrlo ranoj fazi (s obzirom na kalendarsko pomicanje ceremonije zbog pandemije) favoriti upravo Viola Davis i Boseman. Violi je glavna konkurencija Frances McDormand u filmu “Nomadland” koji trenutno na kladionicama vodi u utrci za najbolji film, a kojoj bi treća nagrada za najbolju glumicu osigurala mjesto u povijesti tik do još uvijek nedodirljive Katherine Hepburn koja ima četiri Oscara u toj kategoriji. Ako Chadwick Boseman pak osvoji zlatni kipić postao bi trećim glumcem u povijesti (nakon Petera Fincha i Heatha Ledgera) koji je Oscarom nagrađen posthumno. Iako se utrka tek počela formirati, čini se kako bi spomenute nagrade bile itekako zaslužene, pogotovo ona Bosemanova nakon što ga je Akademija propustila nominirati za njegovu veličanstvenu ulogu Jamesa Browna u filmu “Get on Up“.
Ocjena: 7/10
(Netflix, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
