Machine Gun Kelly ‘Tickets To My Downfall’ – povratak gitara u američki mainstream

Po izlasku najnovijeg studijskog uratka Colsona Bakera, poznatijeg pod imenom Machine Gun Kelly – pop punku, a uz to i gitarskom izričaju uopće – ponovno su se otvorila široka vrata koja bi mu mogla omogućiti povratak u mainstream

Machine Gun Kelly ‘Tickets To My Downfall’

Nakon niza dobro prihvaćenih singlova i velikog prošlogodišnjeg uspjeha imena „Hotel Diablo“, Machine Gun Kelly se po prvi puta u svojoj višegodišnjoj karijeri odlučio okušati u glazbenom loncu koji njemu očigledno leži, iako ga je u ovom čistokrvnom rock izdanju, priznajem, bilo malo čudno doživjeti.

U kanon samog albuma „Tickets To My Downfall“ – ujedno i petog studijskog istupa – komotno možemo staviti i samostalni singl „Why Are You Here“ (inače numera koja se nije našla na albumu, ali je izašla malo prije negoli je MGK započeo s radom na ploči) koji je na neki način postavio teren za album koji bi vrlo lako mogao gitare vratiti u glavnu struju javnog oka.

Kad je prvi single „Bloody Valentine“ ugledao svijetlo dana, mnogi – pa tako i ja – su mogli naslutiti da se MGK ne šali oko te pop punk priče. Ostala dva singla („concert for cliens“ i „my ex’s best friend“) potvrdili su sigurnost pop punk pravca u kojem album ide, ali isto tako dali su naslutiti da će se reper upustiti u miješanje trap elemenata sa melodičnim, muzikalnim gitarskim dionicama i velikim radio friendly refrenima; a to je naposljetku rodilo jedan opširni glazbeni rad rađen bez ikakvih okvira. Na autentičnosti mu, naravno, daje i činjenica da se na albumu u ulogama bubnjara i producenta pojavljuje Travis Barker, bubnjar pop punk divova Blink 182, ali je i sam MGK svojom nevjerojatnom sposobnošću da se s lakoćom snađe u skroz novom feelu pa tako i žanru dao svoja dva centa uglavnom pozitivnoj slici koju je album na sebe privukao. Ploču krasi još pokoja zanimljiva suradnja, što opet pokazuje da MGK najbolje funkcionira u društvu svestranih glazbenika koji žanra ne poznaju, već samo estetiku – koja opet dolazi iz jednog iskrenog, prirodnog mjesta.

Uvodna pjesma jednostavno nazvana „title track“ kreće polako, čak i spokojno, trenjem akustične gitare, a Colson nas uvodi u album riječima „I sold some tickets, to come see my downfall, it sold out in minutes, I saw friends in the frontrow; they’ll leave when I’m finished, and the light in my name’s gone…“ – liričnom uvertirom koja se doima osobnom, ali opet smo u neku ruku svi bili spremni na nju – pošto je ovaj album od starta bio prikazan kao upravo to: promatranje ultimativnog pada jednog od predstavnika moderne hip-hop generacije koji se ne libi govora o svojim emocijama. „Karte“ se u ovom slučaju ne kupuju, odnosno ne prodaju u doslovnom smislu, već možebitno predstavljaju cijenu koju je industrija stavila na Colsona u trenutku kada je on postao prepoznatljiv Joes s kojim se cijela jedna generacija identificira.

Nakon uvodnog akustičnog dijela, album čini nagli, energični zaokret i vožnja ringršpilom konačno počinje. „title track“ je zaista super poslužila kao pjesma koja će otvoriti album, pitka je, osobna je, tematizira emocionalnu dimenziju koju ovaj album nosi samom autoru, i postavlja odlične temelje za nešto (barem lirički) lakše što slijedi.

Nastavljamo uz „kiss kiss“, pjesmu koju bismo – da je album kojim slučajem izašao početkom ljeta – vrlo vjerojatno vrtjeli vozeći se autoputom u kasne večernje sate, ili možda na nekoj sigurnoj, zbog virusa manje posjećenoj žurci. Ljetna euforija osjeti se u svakoj noti, a slušatelju pruža i blagi „odmor“ od osobnih demona koji proganjaju Colsona. Osim naravno singlova, upravo ova pjesma bi mogla biti ta koja će se najviše udomaćiti na radio stanicama.

Nema pjesme na albumu koja vas nije sposobna vratiti u najranije godine prvog desetljeća novog milenija, a „drunk face“ uz koju nastavljamo otvara i drugi dio estetskog krila albuma – a to je držanje i do trap elemenata koji očigledno i dalje inspiriraju Colsona i stoje kao veliki dio njegovog identiteta.

Kako završi poletna „drunk face“ tako počinje prvotni single „bloody valentine“ na račun čijeg je spota (u kojem se pojavljuje Megan Fox) MGK odnio nagradu u kategoriji „najbolji alternativni video“. Pokazala se kao sjajan izbor za single koji treba najaviti album, a pjesma je – sama po sebi – utjelovljenje fantastičnog ljetnog hita omotanog u veo ljubavnih ekstaza.

„forget me too“ rađena je u suradnji s pop glazbenicom Halsey, i nalazi se na idealnom mjestu na albumu – ulijeće taman onda kad je potrebno „zapapriti“ stvari kako bi osjećaj ostao svjež – a ženski vokal kao takav (pogotovo vokal toliko emocionalan i osjećajan kao Halseyjin) dovoljno je začinio juhu i osvježio atmosferu da se lopta i dalje nesmetano može kotrljati. Moram reći kako mi je bilo iznimno drago čuti Halsey u ovakvom izdanju, čisto zbog toga što je njeno ime u zadnje vrijeme postalo sinonim za pop zvijezdu koja nije samo džuboks pun hitova, već osoba spremna reagirati na svaki oblik sistemske, društvene nepravde. Apatija je postala neka vrsta standarda kad su u pitanju performance artisti današnjice, a Halsey je svjesna činjenice da je sve manjinske i općenito skupine na udaru potrebno zaštiti od vladajućeg društvenog sukusa koji nalaže eksplicitno gaženje po istima. Stoga ne čudi što je udružila snage upravo s Colsonom koji je po profilu karaktera njoj jako sličan, tako da je ovo jedan od onih dueta koji vas po samoj postavci ugodno iznenade.

„all I know“ iduća je natuknica Colsonove preobrazbe, a kao i pjesma prije nje, opet se radi o duetu – ovaj put s Trippie Reddom. Radi se o još jednom svestranom boemu kojeg je MGK odlučio regrutirati na albumu. On i Colson skupa su već prije surađivali na pjesmi „Candy“ koja je na neki način bila prekretnica što se tiče stila unutar kojeg se MGK kreće; tako da se može reći da su skupa u datom trenutku shvatili značenje širine kad je u pitanju stvaranje bilo kakve prirode. „all I know“ označava povratak trap elementima (most notably osebujni hi-hat nađen samo u modernom trap izričaju) iako se i dalje drži zadanih pop parametara. Kao i svaka pjesma na albumu izrazito je pitka i ima zagarantiranu radijsku budućnost, a opet poziva na zajedništvo i slogu kakvu može izdisati samo ovakav jedan album.

Druga polovica albuma počinje melankoličnom „lonely“ koja je kako lirično tako i glazbeno vezana uz polu-depresivni angst-ey lik Colsona Bakera, a unutar gabarita rock albuma koji gotovo pa stopostotno podržava takve i srodne karakterne crte – ona se uklopila savršeno. „WWIII“ i „kevin and barracuda“ kratke su pjesme koje nastavljaju narativnu vedro-depresivnu sagu, a „concert for aliens“ i „my ex’s best friend“ na kojoj je pripomogao Blackbear nas vraćaju natrag u život, nakon čega se kolo po posljednji put okrene i za kraj slušamo zadnje četiri stavke („jawbreaker“, „nothinginside“ – duet s Iannom Diorom, “banyan tree” i „play this when I’m gone“) koje su u svakom smislu najemotivnije pjesme na albumu. Završna „play this when I’m gone“ oda je posvećena životu koju je MGK posvetio svojoj kćerki Casie, a pjesma služi kao svevremeni podsjetnik na očinsku ljubav koju oduvijek osjeća prema njoj.

Prije nego što sam poslušao album nisam znao kako stojim s tim da netko koga se u javnom oku percipira kao „repera“ odjednom okrene ploču i uzme gitaru u ruke, ali MGK je svakako položio test s odličnom ocjenom. Postoji magičan element iskrenosti koji stalno stoji u zraku dok slušate „Tickets To My Downfall“ i on je jasan pokazatelj da se Colson Baker u potpunosti pronašao. Uz Travisovu bubnjarsku i producentsku ekspertizu, ovaj album naprosto nije mogao ispasti loše, a nadam se da će upravo on označavati definitivan povratak gitarskog izričaja na čelno mjesto pažnje javnosti.

Ocjena: 8/10

(Interscope / Universal, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X