Marko Perković Thompson

Branko Bogunović Piff (20. stoljeće) – lijevi kut – muzičar, gitarist, svirao od Drugog Načina do pratećih bandi kojekome, nema kome nije, surađuje s Antom Perkovićem na radio emisijama HR. Anđelo Jurkas (21. stoljeće) – desni kut – pisac, storyteller, mužikaš, jezik, ponekad i mozak, objavljuje albume i knjige i zanemaruje brige.

Branko Bogunović Piff i Anđelo Jurkas

INTRO:

Uzbrujalo se. Poslala Croatia Records priopćenje. Vraća se Bog, Otac, Domovina, Mač, Bebek iz Čavoglava, štogod se htjelo – Marko Perković The Thompson Silni. Eno bit će novi singl, stihove mu biskup piše, pjesme su bojne i srdite. Album će van za Uskrs kažu. “Ora et labora” je ime djela s deset komada čeka ga se već godinama. “Maranata” je pak ime pjesme fra Ante Ivasa o’  Šibenika. Uzbrukalo se i uzburkalo malo stoljeća u lijevom i desnom kutu Fight Cluba.

PRVA RUNDA:

Jurkas: Dugo se čekalo. Zadnji put kad sam licem na lice, okom na oko, imao prilike sjest uz kamere HTV-a na ekskluzivni intervju preko puta MP Thompsona, bila je 2009. godina, a tada je već najavljivao novi album. U međuvremenu taj se razgovor cenzuriralo s vrha jer je Thomspon tada rekao nešto kontra tadašnjeg predsjednika Mesića čijem uredu nije pasala glasnost, pa HTV-u nije pasalo s druge političke linije upravljanja, a ni sponzoru emisije nije pasalo da im ovi s mobitelima ne odreknu vjernost ako se išta politički prikači uz emisiju s njihovim imenom, ali s druge strane svima je silno bilo stalo da se diže gledanost emisije, pa kad su dobili ekskluzivitet jer prije toga uopće nije htio razgovarat s kamerama HTV-a, odma’ je bilo ruke u zraku, ko je voko. Prijetnje ukidanjem, itd. Umjesto uvoda. A i odrekao se javno ustaštva u kameru HTV-a pa nekom nije pasalo da mu da da licne neke od svojih grijeha prošlosti. Sad je deset novih komada spremno reš pečeno za pustiti puku da mu sude jel’ još uvijek glasom grlenim i mačom u zemlju zabijenim potlačenih i negiranih branitelja ove napaćene nam i silovane odasvuda grude rodne pradavnašnje. Ne volim citirat ni rabit citate, ali za Marka Silnog je najbolje krenut iz naroda i od njegovog naroda. Kaže slušatelj Ante Srzić: “Fantastična pjesma. Bože, hvala ti na Thompsonu i biskupu Ivasu”. Priupita ga jedan lik: “Ozbiljan si?”, na što Ante odgovara: “Nego šta nego ozbiljan. To vi djeca partizana i bezbožnika ne možete shvatit jer vas Sotona vodi. Ali molim se za vas skupa s Thompsonom i biskupom Ivasom”. E sad, kako Thompson pjeva o svom rvackom narodu i Slavi i Bogu i Ocu i Domovini i Istini i Vjeri i Obitelji kao ključnim momentima, more biti ovako. Ili je Ante pomnožen s nekoliko desetaka tisuća ljudi gadan zajebant pa se fino sprda. Ili ako nije tome slučaj, Rvacka je zemlja ponosnih, hrabrih, viteški odgojenih i pravično pravednih katolika koji štuju one gore navedene vrhunske vrednote i daju za pravo Marku Perkoviću da se smatra glazbenim Ocem Domovine ma koliko to odakle vukao nekad bilo posuđeno od ABBA-e, nekad od Tife, nekad od Bebeka, nekad od Miće Vukašinovića i Vatrenog poljupca, ima se niz…

Bogunović: Kako je brdjan iz provincije promjenio postojeće estradne zakone. Dok smo mi urbani estradni djelatnici gubili vrijeme u propitivanjima svojih stilskih usmjerenja Marko je bezobzirno preorao pomalo besplodno i istrošeno estradno tlo svojim beskompromisnim buldožer pristupom. Jednostavno išao je svojim putem ne obazirući se na pravila i hijerarhiju. Kao što su 2 čela u pola godine apsolvirali sve estradne zakone nad kojima se mi estradni mudraci lomimo desetljećima, tako je i Marko razbucao sve pokušaje uljuđenih estradnjaka u borbi za vrh. Svaki njegov novi projekt dočekan je sa interesom većim od hipotetskog izlaska novog Štulinog albuma. Nedostatak iskustva i glazbenog pedigrea jednostavno je anulirao uzimajući kvalitetne glazbenike u band. Od početnog prezira (Čavoglavi), preko suzdržanog interesa (Vjetar s Dinare), do prihvaćanja realnosti (pun Dinamov stadion), preko poštovanja (Dida moj, kak se već zove, zrela pjesma), do bojazni da čitava priča o Perkoviću dobija oblik koji se u budućnosti neće moći kontrolirati. Perkovićeva filozofija je jednostavna, ne moraju me voljeti, bolje da me se boje, više će me poštivati. Dalje>>

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh