Marko Podrug ‘Sve, samo ne romantika’ – sve, samo ne dosada

Glazbeni svijet je jedno, novinarski svijet drugo, a književni svijet nešto sasvim treće. Marko Podrug uspio je sve to uplesti u jednu pletenicu i u 254 stranice ispričati priču o najdugovječnijem hrvatskom hip hop sastavu, dakako, mjereno i onim najvažnijim aršinom – neprekinutoj karijeri.

  • 172
    Shares
Marko Podrug ‘Sve, samo ne romantika’

Službena biografija, punog naziva „Sve, samo ne romantika – Elemental biografija“ kao ideja je već u startu bila zanimljiva. U smislu, ponuditi ukoričenih 20 godina postojanja i rada, a ne samo rođendanske koncerte i svečane kompilacije, što je uobičajena praksa bendova na ovim prostorima. Zanimljiva, da, ali koliko teško ostvariva?

Naravno, kako to obično biva, sve je krenulo iz neobaveznog razgovora između pisca Marka Podruga, koji u tom trenutku još to nije bio, i pjevačice Mirele Priselac Remi, a ne temeljeno na ozbiljnim marketinškim istraživanjima, dakle onako kako obično nastaju bendovi kod nas. Kad je dovoljno da se otvori pukotina dobra volje i onda se sve može.

Obzirom da već duže vrijeme poznajem Marka i da smo skupa uskočili u ‘bezdan angažmana’ koji se zove ‘nezavisni portal pop kulture’, odgovorno tvrdim da nisam upoznao čarobniji spoj zajedljivog skeptika i borbenog optimista u jednoj osobi. S jedne strane na cijeli svijet zajedljivo gleda kao na beznadni slučaj, a s druge, kad se prihvati pisanja onda se stavi na torturu i oblikuje ga predano i sa stavom, kao što uvijek kreće od onog osnovnog – priče. Nikad on nije ‘gažirao’ s tekstovima iako je cijeli život u novinarstvu koje je u većini slučajeva solidna niša za ‘gažere’ – one koji su ipak malo pismeniji od većine, ali dalje od toga ne mogu ili ne žele dobaciti.

U književnom smislu, biografije su često niša za polu-pisce, za one koji uglavnom znaju za suhoparnu kronološku varijablu nizanja podataka koji se na koncu uvežu i služe kao arhiva za ciljano pretraživanje, a ne kao štivo. Naravno da je Podrug toga bio itekako svjestan. Takvih knjiga se zbog svog posla načitao, takve su ga redovno umarale, jer njega zanima štivo, punokrvno štivo u kojem su zabilježeni segmenti pravog života, ono za što Englezi imaju onu lijepu frazu „Salt of The Earth“.

Kako je jedne večeri komotno pristao na ulogu službenog biografa Elementala, tako ga je s jutrom uhvatio skepticizam, ali više nije bilo prostora za korak nazad kad je u međuvremenu cijeli bend podijelio oduševljenje idejom. Podrugov skepticizam se pokazao najvažnijim motorom cijelog pothvata koji je urodio jednom neobičnom biografijom u kojoj kao čitatelj pratite tri paralelne priče.

Isprepletene su kronološka priča o Elementalu, Podrugova osobna priča, te na koncu njegov odnos sa sijasetom bivših i sadašnjih članova, te brojnim akterima oko samog benda. Time je postigao da kronologija (koja inače vrvi brojnim detaljima i svim potrebnim statističkim informacijama) dobije svoj život kao zanimljiv spoj ljudskih sudbina okupljenih oko višeg pojma koji svima daje svrhu unutar tog fiktivnog organizma kao što je bend. Platonovski kazano, Elemental je nešto poput Demiurga. Neopisivi stvaratelj kojeg je Podrug dočarao kroz njegove ‘sastavne dijelove’ – njegovo ljudstvo. Razmrsio je mrežu sudbina i dugogodišnjih odnosa unutar Elementala od njegove ideje, nukleusa, prvih koraka, kompletnog razvoja i uspjeha i time ispričao insajdersku priču o bendu koja u sebi ima probleme tako karakteristične za svaki bend na ovim prostorima, pored, naravno, jedinstvene sudbine.

Priča o Elementalu je u dobroj mjeri priča i o hrvatskoj sceni začetoj u devedesetima, iako Podrugu to nije bila namjera. A to i jest još jedna, usputna, vrijednost, jer vrijeme prolazi, štošta pada u zaborav, a unatoč tome što živimo u iluziji da nam je naš (glazbeni) svijet i njegovi akteri sam po sebi razumljiv, ovakvo djelo nas u tome s jedne strane razuvjerava i dokazuje koliko se i u tom mikroprostoru sve mijenja. U neku ruku, članovi Elemetala kao da predstavljaju posljednju ovdašnju generaciju onih slijepo predanih glazbenika jednom uzvišenom cilju kao što je njihov bend. Kad je bend početak i kraj. Kad od njega sve počinje i u njemu sve završava. Kad je bend nešto što oblikuje kompletnog pojedinca, nešto što postane neraskidivi dio njegova života. Kad je on svojim članovima značenje, a ne projekt. Nigdje u knjizi to nije konkretno precizirano i izrečeno. Neizrecivo je to samim akterima, jednako koliko se to ‘neizrecivo’ samo po sebi u njihovom svijetu podrazumijeva, a iščitava se iz konstantnog truda da se pobijede problemi. A svi znamo, da tamo gdje ima ljudi, ima i problema.

Podrugova osobna perspektiva, koju ‘drsko’ dijeli u knjizi, prošarana je skepticizmom. Njemu ne treba ni bend za probleme, često je i sam sebi problem, jer se bori s teškim i obimnim zadatkom koji ne nosi u sebi onaj ‘nagradni faktor’ prepričavanja uzbudljive priče same po sebi, mjereno nekim senzacionalističkim aršinima. Ne piše o bendu čije je članstvo devastirano drogama, svi su živi i normalni, nema ni sukoba sa zakonom ni niza pikanterija iz (strato)sfere društvenih elita, dapače riječ je o bendu kroz koji je prošao neočekivan broj ljudi iskreno posvećenih vjeri. Kao da iznad svakog poglavlja bdije misao ‘samo da ovo ne bude dosadno’, a opet Podrug tu i sam sebe ugodno razuvjerava golicajući tako i čitateljsku motivaciju, kao da od vas napravi suputnika koji prati ‘njegove muke’ rock novinara dok pokušava proniknuti u jednu hip hop priču. Takav stav nužno vodi do toga da je ‘prisiljen’ objasniti i puno različitih žanrovskih i stručno-glazbenih pojmova što je također edukativni moment i pomaže onim čitateljima kojima su ta značenja uglavnom nepoznata jer ne potječu iz fahovskog miljea. Dakle, ovo je biografija u kojoj dosta saznate i o samom autoru koji se upustio u avanturu službenog biografa benda.

Treći bitan moment je odnos između njega i brojnih sugovornika, nešto poput igre mačke i miša. Stalna borba između dva tabora; glazbenog i novinarskog. Jer novinar je uvijek ‘uljez’, bio on i službeni biograf. Kao što je i ‘zlatno pravilo’ svakog glazbenika da sve izrečeno novinaru u diktafon može biti upotrijebljeno protiv njega (glazbenika). Podrug u toj igri (ne)povjerenja ne štedi ni sebe ni bend, a opet mu naočigled polazi za rukom pronaći zajednički jezik, iako ni sam nikad nije siguran koliko je uistinu ‘infiltriran’, jer s bendovima je tako, nikad ne znaš koliko si stvarno unutra. Ne znaju to ni sami muzičari, a Podrug je imao sasvim dovoljno razgovora s onima koji su jedan dan vjerovali da su srž benda, a onda idući bili izbačeni zbog nekog razloga. A opet, dojam je da su mu se ljudi otvorili. Ušlo je u knjigu dosta drame koja ne ide na čast bendu. Podrug se u tim situacijama kao biograf majstorski izmaknuo i ostavio Elemental ‘na ledini’ ne pokušavajući biti i njegov ‘odvjetnik’. S te strane gledano, svaka čast današnjim članovima Elementala što nisu posegnuli za cenzurom pod falš izlikom ‘to je naša biografija’.

Objašnjenje takvog poteza treba potražiti u onome što je nukleus Elementala, a to je da dvojac Remi i Shot bez obzira na to što su prošli zajedno, nikad nisu jedno drugome ulazili u izmjene i ‘pročišćavanje’ tekstova, jer oni drže da je u (pravom) hip hopu to nezamislivo i da se time zadire u slobodu izricanja osobnih stavova, kakvi god oni bili. Svjestan toga ili ne, Podrug je sa sličnim stavom riskantno ušao u ovu biografiju. Riskantno, iz razloga jer hoda po pro i contra rubu, ali opet jedinim pravim motivom za ispričati dobu priču. Stoga treba biti i zahvalan Elementalovcima što su provodili svoje pravilo ne zadiranja u tekst onom kome je povjeren. Došao je Podrug tako i do tog zlatnog hip hop postulata, upravo onog koji je u rock redovima pao u zaborav, a to dosta objašnjava i poredak stvari zašto je hip hop i na svjetskoj sceni ostao kao jedini društveno angažirani žanr.

Za kraj treba pohvaliti i koncepciju knjige koja je oblikovana u duhu multimedijalnosti za internet generaciju i sve one koji se tako osjećaju, od toga da je složena poput glazbenog albuma od ‘intra’ do ‘outra’ i uz bonus sadržaj, pa do posebno osjenčanih važnih detalja koji joj omogućuju, čak i onu, za svakog pisca mrsku upotrebu njegova djela, za brzinsko namjensko vađenje fakata.

„Sve, samo ne romantika“ je stoga daleko od fabricirane suhoparne biografije. Ona je sve, samo ne dosada.

(UO Elemental, 258 stranice, listopad 2018.)

  • 172
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh