Sazrijevanje, sasvim logično, može predstavljati priličan problem grupama kojima je zajebancija od početka bila sastavni i neizostavni dio izričaja, grupama poput zagrebačke šestorke Mašinko, svojedobno nazivane i ‘bendom koji pjeva samo o cugi’.
U životu svakog punkera, barem većine njih, dođe vrijeme kada marte pospremi u ormar gdje čekaju na sve rjeđa ukazivanja na koncertima heroja iz mladosti, mjesto u parkovima zamijeni onim u uredu ili skladištu, a riffovi i tupa-tupa ritmovi polako utihnu pred zvukom alarma koji ih tjera na šljaku. Slična je situacija i s punk bendovima koji u nekom trenutku svoje karijere i glazbeno i tekstualno moraju sazrijeti ukoliko se ne žele pretvoriti u vlastitu karikaturu. Sazrijevanje, sasvim logično, može predstavljati priličan problem grupama kojima je zajebancija od početka bila sastavni i neizostavni dio izričaja, grupama poput zagrebačke šestorke Mašinko, svojedobno nazivane i ‘bendom koji pjeva samo o cugi’. Srećom, takve zamke na ovom su albumu uspješno izbjegli.
Svako novo izdanje Mašinka sadržavalo je sve više, uvjetno rečeno, ozbiljnijih pjesama u kojima su se okretali socijalnoj tematici, odrastanju te zabludama i razočaranjima koje nosi sa sobom. „Danas ću, sutra ću“ u tom je kontekstu, posebno po pitanju stihova, njihovo najzrelije ostvarenje s, kako je u press materijalima pojasnio gitarist Andrija Ražnatović, ‘mnogo pjesama prošaranih dozom sjete prisutnije nego do sad’.
Kroz novih 12 skladbi tako dominiraju beznađe i srednji prst nabijen u facu odgovornima za svijet u kojem živimo, što savršeno ocrtavaju stihovima poput „uništili su san deset generacija“, „čekamo da nas nahrane klade, krediti i kriptovalute“ ili „nakon 4 godine faksa i tri stažiranja/živčanoga sloma silom prilika“. U „Cmrok 2“ istog neprijatelja gađaju drugim oružjem kao što su sarkazam i ironija, a pauzu od bijesa i sjete uzimaju punk romantikom „Mirta“ i duetom s Lovely Quinces „Jedne davne jeseni“ koje bismo mogli opisati kao Oružjem protivu otmičara na spidu.
Promjene nisu toliko izražene u glazbenom smislu pa su referentne točke i dalje američka, preciznije kalifornijska scena (NOFX, Bad Religion, Rancid) uz ovdašnje punk institucije Atheist Rap, rano Hladno pivo i KUD Idijoti. Svakako treba spomenuti i produkciju koju uz članove grupe potpisuju Mark Mrakovčić i Leonard Klaić i koja zvuči razorno i napumpano poput njihovih američkih uzora. Puno pozornosti posvećeno je i aranžmanima, posebno međuigrama gitarističkog trojca, a nisu zanemarili ni svoj trademark – melodične i zarazne refrene.na kojima se pjevaču Šulcu redovno priključuje i ostatak benda.
„Danas ću, sutra ću“ u odnosu na izravne prethodnike, split album s Debelim precjednikom „Majmun godine“ i još uvijek im najboljeg izdanja „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše“, ipak malo zaostaje, ponajprije jer na njemu nema pjesme jačine „Odzvanjala je pjesma“, „Djevojka s prosvjeda“, „Kada idemo van“ ili „Srkijev san 21“. To ni u kom slučaju ne znači da se radi o lošem materijalu budući da su „Mirta“,„Veća lopata“, „Tu smo gdje smo“, „Punim plućima“, „Jedne davne jeseni“ i „Ona stoji na vratima i negoduje“ tek neznatno slabije od navedenih uspješnica starijeg datuma.
S druge strane, „Cmrok 2“ nije bio najsretniji odabir za singl s obzirom da je riječ o stvari koja djeluje previše slično Atheist Rapu, a ispod dosadašnje razine kvalitete ostale su i „Perice“, usprkos efektnom citiranju legendarnog filma „Tko pjeva, zlo ne misli“, te „Izgubljenom vremenu“ koju je pokvario ne baš najuspjeliji refren.
Ocjena: 8/10
(Dostava zvuka/Dirty Old Label, 2020.)