Matana Roberts ‘Coin Coin 2: Missisissipi Moonchile’ – rijeka sjećanja povijesne alegorije

Čikaška saksofonistica, vokalistica i skladateljica Matana Roberts sa drugim je albumom iz serije Coin Coin zašla na teren Nine Simone i Art Ensemble of Chicago, podsjetivši nas iznova da je maksimalizam itekako zahvalan nazivnik za krčenje arhiva američke ‘suvremene’ glazbe.

Matana Roberts 'Coin Coin 2: Missisissipi Moonchile'

Gostovala je ona unatrag deset godina i u KSET-u sa svojim triom Sticks & Stones, u kojem sviraju Josh Abrams, kontrabasist (i.o. i pratećeg benda Willa Oldhama) i bubnjar Chad Taylor (Chicago Underground i Marc Ribot’s Spiritual Unity), a njezin je rad prepoznat, kako na liniji New York – London, gdje je živjela, tako i u Kanadi, čiji joj Constellation Records objavljuje ovu ploču. Portret joj se našao i na naslovnici časopisa The Wire od listopada. Nakon što je u istom listu, hip-hopper Flying Lotus, inače nećak Alice Coltrane, godinu dana ranije izjavio kako je cijeli život proveo na svirkama svojih jazz-rođaka, ali kako se generacijski ne osjeća dijelom te scene, pojava Matane Roberts pravo je osvježenje. Album je osebujni narativ o Mississipiju kao velikoj rijeci i ženskom elementu crnačke Amerike, a maksimalizam je prisutan u žanrovskom kaleidoskopu folklornih izraza afroamericane in statu nascendi; dakle, tek oslobođene od sužanjstva, 19-og stoljeća koje se prelijeva u 20-o…

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=JbNKUAy0Qik[/youtube]

Skladateljica je stilski razbacana u najzahvalnijem mogućem smislu, a free-fobi mogu odahnuti, jer član je Robertsine bande i operni tenor Jeremiah Abiah… Pored njega, njezin sekstet usidren u New Yorku, čine i pijanistica Shoko Nagai (koja će mnoge podsjetiti na Donalda Smitha, iz bendova Olivera Lakea), trombetaš Jason Palmer, kontrabasist Thomson Kneeland, te bubnjar Tomas Fujiwara. Kaleidoskopski ustoličeni, raštrkanih korijena, takav model i jest ostavština Art Ensemble of Chicago, kojima možemo zahvaliti jednu od najljepših covera Marleyeve „No Woman No Cry“, ali i paradigmatske prezentacije francuskoj i njemačkoj kulturi. Za boravka u Francuskoj, Ensembleovci su na koncerte izlazili nakinđureni kao tukani, što plemenskim bojama na licima, a što s preko tucet glazbala po njušci, na kojima su impresionirali improvizacijskim umijećem, provociravši sveudilj i etnologe i muzikologe. Dočim su za njemačku publiku, već pojačani bubnjarem i prošireni u kvintet, počeli promišljati koncept studijske nadgradnje i sudara s reverbom ECM-ovskih studija u Münchenu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=wFUuKctv0HY[/youtube]

Što se tiče utjecaja Nine Simone, na djelu je klackalica o dilemi umjetnika u zajednici. Zajednica nije sklona individualistima, prema njima ima svoje istrenirane mehanizme i nije tajna da se među urođeničkim plemenima koja su doživjela ‘otkrivanje’ u zadnjih dvadesetak godina ‘ja‘, po defaultu, utapa u ‘mi’. A što mi imamo s tim? Paaaa, crkvu, kao prvo, koja se bazira na istom principu, a i u jednom širem ekskursu, naviku da ljude koji (nam) nisu u krvnom srodstvu svejedno nazivamo ‘rodicama’ i/ili ‘ujcima’, o čemu je pisao i sociolog Đuro Šušnjić u „Ribarima ljudskih duša“. Sjetimo se pri tom Simoneove, koja je na svom klaviru ravnopravno izvodila i pop i jazz i blues i šansonu i gospel i klasiku i funk. Žanrovi su glazbeniku jedna velika obitelj, koja ima zajedničke korijene u teoriji glazbe, a koja opet nije toliko zahtjevna za shvatiti. Ali sklona je od toga raditi ‘kunst’.

U intervjuu reviji The Wire, Roberts će progovoriti koju i o ropstvu od kojeg crnce dijele tek dvije tete od svojih 70 godina, kako je to jednom zgodno skockao komičar Louis CK; o uhodanim sustavima, traffickingu žena i manipulacijom imigrantima, kao o ‘ropstvima’ naših dana. No, nije li neobično da čitava plejada Obama-generacije barata amnezijom u kojoj se ni riječju ne spominje krpanje banaka u prvoj četveroljetki administracije? Njezini su reperi pokret Occupy i svijest o nadzoru države-policajke, bez ijednog portreta ešalona mučenika srednjeg sloja koji je preko noći završio na cesti ne uspijevši nikako pronaći svoj ‘cloud’ sreće u osmijehu umirućeg Miltona Friedmana. Ti su portreti samo u alegoriji, a zajednica, zna se, ipak preferira povijest kao prošlost. Bit će da im je to (njihova?) borba dala…

Ocjena: 10/10

(Constellation Records, 2013.)

Vid Jeraj uređuje i vodi emisiju Slušna obmana koja se svake nedjelje od 22,00 sati emitira s www.radio808.com

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X