Matana Roberts ‘Coin Coin 2: Missisissipi Moonchile’ – rijeka sjećanja povijesne alegorije

Čikaška saksofonistica, vokalistica i skladateljica Matana Roberts sa drugim je albumom iz serije Coin Coin zašla na teren Nine Simone i Art Ensemble of Chicago, podsjetivši nas iznova da je maksimalizam itekako zahvalan nazivnik za krčenje arhiva američke ‘suvremene’ glazbe.

Matana Roberts 'Coin Coin 2: Missisissipi Moonchile'

Gostovala je ona unatrag deset godina i u KSET-u sa svojim triom Sticks & Stones, u kojem sviraju Josh Abrams, kontrabasist (i.o. i pratećeg benda Willa Oldhama) i bubnjar Chad Taylor (Chicago Underground i Marc Ribot’s Spiritual Unity), a njezin je rad prepoznat, kako na liniji New York – London, gdje je živjela, tako i u Kanadi, čiji joj Constellation Records objavljuje ovu ploču. Portret joj se našao i na naslovnici časopisa The Wire od listopada. Nakon što je u istom listu, hip-hopper Flying Lotus, inače nećak Alice Coltrane, godinu dana ranije izjavio kako je cijeli život proveo na svirkama svojih jazz-rođaka, ali kako se generacijski ne osjeća dijelom te scene, pojava Matane Roberts pravo je osvježenje. Album je osebujni narativ o Mississipiju kao velikoj rijeci i ženskom elementu crnačke Amerike, a maksimalizam je prisutan u žanrovskom kaleidoskopu folklornih izraza afroamericane in statu nascendi; dakle, tek oslobođene od sužanjstva, 19-og stoljeća koje se prelijeva u 20-o…

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=JbNKUAy0Qik[/youtube]

Skladateljica je stilski razbacana u najzahvalnijem mogućem smislu, a free-fobi mogu odahnuti, jer član je Robertsine bande i operni tenor Jeremiah Abiah… Pored njega, njezin sekstet usidren u New Yorku, čine i pijanistica Shoko Nagai (koja će mnoge podsjetiti na Donalda Smitha, iz bendova Olivera Lakea), trombetaš Jason Palmer, kontrabasist Thomson Kneeland, te bubnjar Tomas Fujiwara. Kaleidoskopski ustoličeni, raštrkanih korijena, takav model i jest ostavština Art Ensemble of Chicago, kojima možemo zahvaliti jednu od najljepših covera Marleyeve „No Woman No Cry“, ali i paradigmatske prezentacije francuskoj i njemačkoj kulturi. Za boravka u Francuskoj, Ensembleovci su na koncerte izlazili nakinđureni kao tukani, što plemenskim bojama na licima, a što s preko tucet glazbala po njušci, na kojima su impresionirali improvizacijskim umijećem, provociravši sveudilj i etnologe i muzikologe. Dočim su za njemačku publiku, već pojačani bubnjarem i prošireni u kvintet, počeli promišljati koncept studijske nadgradnje i sudara s reverbom ECM-ovskih studija u Münchenu.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=wFUuKctv0HY[/youtube]

Što se tiče utjecaja Nine Simone, na djelu je klackalica o dilemi umjetnika u zajednici. Zajednica nije sklona individualistima, prema njima ima svoje istrenirane mehanizme i nije tajna da se među urođeničkim plemenima koja su doživjela ‘otkrivanje’ u zadnjih dvadesetak godina ‘ja‘, po defaultu, utapa u ‘mi’. A što mi imamo s tim? Paaaa, crkvu, kao prvo, koja se bazira na istom principu, a i u jednom širem ekskursu, naviku da ljude koji (nam) nisu u krvnom srodstvu svejedno nazivamo ‘rodicama’ i/ili ‘ujcima’, o čemu je pisao i sociolog Đuro Šušnjić u „Ribarima ljudskih duša“. Sjetimo se pri tom Simoneove, koja je na svom klaviru ravnopravno izvodila i pop i jazz i blues i šansonu i gospel i klasiku i funk. Žanrovi su glazbeniku jedna velika obitelj, koja ima zajedničke korijene u teoriji glazbe, a koja opet nije toliko zahtjevna za shvatiti. Ali sklona je od toga raditi ‘kunst’.

U intervjuu reviji The Wire, Roberts će progovoriti koju i o ropstvu od kojeg crnce dijele tek dvije tete od svojih 70 godina, kako je to jednom zgodno skockao komičar Louis CK; o uhodanim sustavima, traffickingu žena i manipulacijom imigrantima, kao o ‘ropstvima’ naših dana. No, nije li neobično da čitava plejada Obama-generacije barata amnezijom u kojoj se ni riječju ne spominje krpanje banaka u prvoj četveroljetki administracije? Njezini su reperi pokret Occupy i svijest o nadzoru države-policajke, bez ijednog portreta ešalona mučenika srednjeg sloja koji je preko noći završio na cesti ne uspijevši nikako pronaći svoj ‘cloud’ sreće u osmijehu umirućeg Miltona Friedmana. Ti su portreti samo u alegoriji, a zajednica, zna se, ipak preferira povijest kao prošlost. Bit će da im je to (njihova?) borba dala…

Ocjena: 10/10

(Constellation Records, 2013.)

Vid Jeraj uređuje i vodi emisiju Slušna obmana koja se svake nedjelje od 22,00 sati emitira s www.radio808.com

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X