Prije negoli je zauzeo poziciju stalnog bubnjara u jednom od najinteresantnijih glazbenih noviteta današnjice, Matt Tong je vodio sasvim drugačiji život: sa stalnom rezidencijom u Londonu postepeno se probijao kao bubnjar jednog od najperspektivnijih indie rock bendova ranih 2000-ih, i iako se Bloc Party naizgled mogao svrstati u još jedan britpop sastav, ne smije se ispustiti iz vida da se radilo o perspektivnom bendu koji je suviše odskakao od standarda ondašnjeg britanskog glazbenog pogona. Slušajući Mattove intervjue i uzevši u obzir momentalnu kaotičnost koja stoji u zraku gdje god se čovjek okrene, shvatio sam da bi bilo dobro osobno nazvati čovjeka i vidjeti gdje mu je glava ovih dana.
Nemoguće je, nažalost, započeti drugačije: kako preživljavaš kroz trenutnu situaciju?
Matt Tong: Ne znam, valjda sam okej. Kao i većina ljudi, vremenom sam shvatio da je zapravo nemoguće pokušati držati ikakav vid kontrole nad situacijom. Dakako, spadam u onu manjinu na koju sav ovaj kaos nije toliko utjecao (osim u tome da trenutno ne mogu na turneju), tako da se ne mogu žaliti. Pokupio sam virus tamo negdje na početku, u travnju; mogu samo reći da nije ugodno. Okrene te na paranoju, nisam izlazio iz kuće sigurno jedno mjesec dana otkako sam ozdravio. Nadam se da će se ubrzo sve stabilizirati pa se možemo vratiti svojim starim životima s malo više mudrosti i malo više opće refleksije. Svako toliko bacim oko na stanje kod vas – čini mi se da tek sad počinjete osjećati pravo stanje stvari. Sve skupa je dosta čudno. Već duže vremena sam u New Yorku – epicentru inicijalnog izbijanja virusa u SAD-u, i trebalo je neko vrijeme dok smo počeli shvaćati da je virus među nama.
Poprilično sam razočaran ljudima i onima koji bi sve ovo trebali znati hendlati do neke mjere. Iako, da nema pandemije, sigurno bih našao nešto drugo s čime bih bio razočaran.
Da, kod vas je od početka gadno. Kako promatraš na svijet koji se zatekao u ovakvom kaosu?
Matt Tong: Poprilično sam razočaran ljudima i onima koji bi sve ovo trebali znati hendlati do neke mjere. Iako, da nema pandemije, sigurno bih našao nešto drugo s čime bih bio razočaran. Kao netko tko živi u SAD-u, trenutni mi se fokus pomakao na političku situaciju. Zanima me kako se zaštititi od Bidenove neoliberalne ruke, a opet, s druge strane, izgleda da oko sebe drži malo progresivnije likove i sluša ljude. Čudno je pomisliti da se nakon četiri godine gore postavio netko tko zapravo osluškuje narod. Vidjet ćemo kako će se situacija razvijati. Ja sam se više fokusirao na lokalno djelovanje, obzirom da se putovati ne može. Po prvi put u petnaest godina ne mogu putovati naokolo, tako da je sve jako čudno.Vjerovao ili ne, tek sada upoznajem ljude s kojima koegzistiram tu u Queensu. Uključio sam se i u rad nekih aktivističkih skupina, tako da sigurno djelujem puno više lokalno, na puno intimnijem nivou. Naravno, nisam jedini – glazbenici sada počinju shvaćati da su modeli upravljanja glazbenom industrijom totalno zastarjeli i otkako je ovo krenulo stalno se nameće pitanje „zašto, jebote, ja imam toliko turneja?“ – činjenica je da se generalno situacija promijenila dolaskom streaming servisa u prvi plan, ali načini na koje se glazbenici financiraju su identični. Eto, na tim frontama mi se kreće glava proteklih mjeseci.
Zanima me kako se zaštititi od Bidenove neoliberalne ruke, a opet, s druge strane, izgleda da oko sebe drži malo progresivnije likove i sluša ljude.
Kad smo kod toga, nedavno je Spotifyjev CEO izjavio kako se glazbenici ne bi trebali oslanjati na ciklus izbacivanja novog materijala od dvije, tri godine, već da bi, ukoliko im je do love, trebali češće izbacivati novi materijal. Kako stojiš s time?
Matt Tong: Prije svega treba naglasiti da on nije glazbenik, stoga ne čudi da ne može razumjeti kako je to biti u cipelama glazbenika. Biti glazbenikom svjesna je odluka i osobno se mogu pohvaliti nekakvim uspjehom i imam nevjerojatnu sreću da se još uvijek mogu time baviti i zarađivati od toga. To je rad kao i svaki drugi, on može biti zabavan, ali je opet rad. Ne mislim da takvi ljudi imaju ikakvu zdravu predodžbu o čemu se tu zaista radi i koliko život glazbenika može biti iscrpljujuć. Ljudi su od Spotifyja napravili diva, tako da mu je novac vjerojatno jako brzo pokucao na vrata i onda se toliko otkačio od realnosti da mu je sada malo toga jasno. Kako god okreneš vrlo brzo dođeš do zaključka da je živjeti u našoj industriji teško, a kad se nekako hladne glave sagleda sve, nemoguće je shvatiti kako drugi sektor preživljava. Na primjer, ljudi u izdavačkim kućama nemaju pojma s čime se sve mi nosimo na dnevnoj bazi dok smo na turneji jer nisu s nama proveli niti tjedan dana u komadu na turneji, tako da nemaju kompletnu sliku. U tom istom smislu ja ne znam kako izgleda njihov posao i koje izazove on nosi. To su izrazito teški poslovi, a najveći problem koji je zapravo uzrok ovakvih izjava jest taj manjak shvaćanja ozbiljnosti i težine tuđeg posla u tom lancu. Ja ne mogu postojati bez njih, oni ne mogu bez mene, isto kao što ni bend ne može postojati bez mene, a ni ja bez benda… pa ni bend bez izdavača, niti izdavač bez benda. Da, tu je itekako riječ o manjku empatije, ali ne očekujem od direktora Spotifyja da to osvijesti, kao ni da iznenada shvati što je uopće umjetnost. AI-generated glazba je toliko uzela maha da čak mislim da se skroz izgubilo iz vida da su i dalje ljudi ti koji uistinu stvaraju nešto. Likovima poput njega je sigurno lakše držati AI pri vrhu svoje liste prioriteta jer se tako rješava čovjeka kao posrednika, a to bi u ovom slučaju bili glazbenici i izdavači, a profit i dalje dolazi.
Je li te to, zaključujem, apatično stanje, u kombinaciji sa globalnom pandemijom natjeralo u nekom drugom, možda mračnijem kreativnom smjeru?
Matt Tong: Pa sad sam kao i svi, većinu vremena zatvoren doma, zato mi je setup drugačiji. Nemam kako snimati bubanj, tako da sad radim na solo ploči od deset pjesama, osmu sam završio neki dan. Nije moje da širim pozitivu u ovom trenutku, i to možda samo po sebi zvuči mračno, ali zaista se tako osjećam. Svi imamo neku svoju svrhu u datom trenutku. Da, može se reći da je i glazbena, odnosno instrumentalna tekstura same ploče dosta mračna, ali to je samo zbog mojeg trenutnog stanja – glazba je uvijek, pa tako i sada, zrcalo svega što me okupira. Teško da bih se upustio u ovako nešto da se nisam etablirao u Algiersima, moji kolege iz benda su u zadnje vrijeme jako utjecali na moj opći ukus, a imam osjećaj da imam puno više znanja nego prije. Tehnički aspekt mi je uvijek bio manje bitan od onog kreativnog, ali prava divota se događa kada se to dvoje spontano susretnu.
Pokupio sam virus tamo negdje na početku, u travnju; mogu samo reći da nije ugodno. Okrene te na paranoju, nisam izlazio iz kuće sigurno jedno mjesec dana otkako sam ozdravio.
Prilikom jednog intervjua na Trapt podcastu spomenuo si da se ne bojiš biti nesretan, kao ni svojih emocija. Kako sada gledaš na to, obzirom da smo svi sad dosta labilni po tom pitanju?
Matt Tong: I dalje čvrsto stojim iza toga, to je sigurno. Ono što je stvarno zastrašujuće i što dolazi u paketu s time jest da onda stvarno moraš shvatiti kad si sretan i to prigrliti dok traje. Biti nesretan znači biti siguran da ti nešto nije po volji, što znači da moraš znati na to jasno poentirati. Sad smo svi u istom problemu, ali svi manji problemi koji zapravo tvore našu trenutnu percepciju realnosti (a oni se mogu direktno prepisati pandemiji) su različiti. Nema toga što čovjeka ne može unesrećiti, ali isto tako nema toga što čovjeka ne može usrećiti. Sve je stvar okolnosti. Ja uvijek nađem nešto što će me deprimirati pa sam tako siguran da ću uvijek naći ono što će me veseliti. Balans je ključan, pogotovo u emocionalno intenzivnim vremenima.
Već neko vrijeme sviraš sa Algiersima. Koliko je očita, i zapravo koliko osjećaš tu promjenu kod sebe u osobnom i kreativnom smislu?
Matt Tong: Kada sam izašao iz Bloc Partyja bio sam baš iscrpljen zbog načina na koji smo se razišli i zbog loših dinamika u odnosima i, iskreno, nisam uopće znao kako moj život izgleda van benda. Ne želim zvučati ofucano ili tako nešto, ali neko vrijeme sam se samo fokusirao na to da shvatim tko sam i što sam nakon toliko godina sviranja s njima. Čak nisam ni imao namjeru opet svirati s bendovima dok se nisam upoznao sa Franklinom, Leejem i Ryanom. Tim Morris, jedan od mojih najboljih prijatelja radio je na prvom, eponimnom albumu Algiersa i poslao mi je par grubih mikseva čisto da poslušam. Pored toga što mi se svidio način na koji Franklinovo pjevanje ide ruku pod ruku sa instrumentalima – u smislu da vokal ne preuzima priču već je jednostavno podeblja i da neku drugu dimenziju instrumentalima – zanimljivo je sad kad razmišljam s odmakom kako je tako neki vrlo specifičan bend potpuno odgovarao smjeru u kojem sam se ionako kretao po pitanju političkih uvjerenja. Dok nisam krenuo na prvu turneju s njima nisam radio apsolutno ništa vrijedno spomena. Jedan od razloga zašto sam se odlučio za bubnjeve kao prvi instrument jest to da nisam dobar vođa i zbog toga se osjećam ugodno iza seta. Cijelo iskustvo sviranja s Algiersima me sigurno promijenilo, na glazbu, svijet i život gledam potpuno drugačije nego prije; sve to mi je jako proširilo vidike. Glazba, odnosno sviranje dio je mojeg života već gotovo tri desetljeća, a kako sam se sviranjem s Algiersima uspio riješiti nekih negativnih emocija i mehanizama koji su ostali još od Bloc Partyja, to mi je bio neki znak da sam na pravom putu i da trebam jednostavno ostati osoba u bendu. Na neki način sam tako napokon shvatio da je to nezamjenjivi dio mog identiteta.
Čuješ li se još s ostatkom ondašnjeg Bloc Partyja? Kakva vam je sada dinamika odnosa?
Matt Tong: S vremena na vrijeme se čujem sa svima, osim sa Kellyjem. Tenzija se osjećala u zraku u onom zadnjem periodu dok smo svirali zajedno, a način na koji sam otišao iz benda, onako naglo i impulzivno je sigurno utjecalo na to da se više ne čujemo. Bez obzira na to uglavnom smo svi u dobrim odnosima i jasno nam je da je to bilo jedno bitno poglavlje u našim životima. Gordon je otišao iz benda svega godinu i pol nakon mene, s njim se možda čak i najviše čujem. Russell se isto javi s vremena na vrijeme, nije da sam donio svjesnu odluku da ne pričamo baš često već smo se samo spontano razišli u nekom trenutku. On sad više ni ne živi u Londonu već u predgrađu, a ja sam ionako prerijetko u Engleskoj pa nemam baš vremena vidjeti svih, iako bih stvarno volio kada bismo se napokon našli. Svjestan sam da bez Bloc Partyja ne bi bilo ničega. Vrlo vjerojatno ne bih svirao danas, a ja i ti sad ne bismo pričali. To je činjenica. Tako da sam na svemu iznimno zahvalan, a vjerujem i ostali. Treba isto spomenuti da Kelly nije bio toliko gladan i željan svirke, ne bi bilo ni benda. Tome stvarno treba odati počast.
Što i kako dalje? Koji ti je prvi korak u vremenu nakon pandemije?
Matt Tong: Dok ovo ne završi ću se potruditi završiti solo album, a stvarno ne znam što i kako nakon ovoga. Nadam se da ćemo se stopostotno moći vratiti u normalu pa da se vratimo turnejama i svemu ostalom što dolazi uz to. Lagao bih kad bih rekao da mi ne fali to cijelo iskustvo. Za početak, hajmo se potruditi da ostanemo pri zdravlju, a onda ćemo razmišljati kako dalje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
