Miki Solus ‘Hamburgeri, kvizovi i craft pive’ – dečko s periferije uzvraća udarac

Humor je danas rijetkost, a Miki ga sipa iz rukava.

Miki Solus ‘Hamburgeri, kvizovi i craft pive’

U prvoj polovici proteklog desetljeća Miki Solus privukao je pažnju kritike i publike svojim nonšalantnim odnosom prema glazbi. Nedvojbeno, Miki je osoba autentičnog autorstva koji se predstavio na kompilaciji „Bistro na rubu šume“, zbirci pjesama, u to vrijeme, prvenstveno kantautorskih imena, s tim da je on stilski najviše odskakao svojim humorističkim tekstovima, a takvu liriku bi mogli još nazvati ‘humorom slobodnog toka misli’.

Autorski podsjećao je tada na Ramba Amadeusa s početka karijere – ista nonšalancija, sličan genij. No taj, u to vrijeme, rado viđen gost na klupskim pozornicama, ubrzo je zbrojio 2 i 2 i shvatio da nema dovoljno ‘hipsterske’ publike pa da on od toga napravi solidan biznis i da kojim slučajem počne živjeti od glazbe. Teško je reći kad je točno krenuo, nazovimo ga ‘lagani hejt’ unutar generacijskih redova između Mikija i publike sklone pohođenju kanautorskih koncerata, ali se točno zna kad se dogodila kulminacija. Bila je to prošlogodišnja suradnja s Lidijom Bačić Lille u ljetnom singlu „Lubenica“. Svakako ambiciozna pothvat, ali potencijalno više štetan za Solusa, a manje za Bačić, jer Miki je igrao na kartu da dobaci do neke druge publike napustivši dotadašnju komfort zonu. Je li mu se isplatilo ili ne, zna najbolje on sam, jer takvi potezi na ovom brdovitom Balkanu lako znaju ugasiti karijeru.

No Solus osim što se pokazao ‘žilavom biljkom’, ujedno je uspješno dospio do nove publike, a to nije bila ona koja prati pjevačicu bujnog poprsja sklonu fizičkom nasilju prema penzionerkama. Njegov novi prostor bilo je kazalište i to dječje predstave, a potom je njegova glazba obilježila i hvaljeni niskobudžetni generacijski film „Zagrebački ekvinocij“. ‘Zakvačio je’ mlađu publiku, upravo onu koja je došla svježa pred drskog pjesnika koji se izrazito razumljivo sprda sa svojim gradom (Zagrebom), svojim manana i besperspektivnošću modernog života mlade osobe s čime se lako poistovjetiti.

S novi albumom „Hamburgeri, kvizovi i craft pive“ pliva negdje na tromeđi između Kandžije, Vojka V i Davora Gopca – dečko s periferije koji se sprda sa svime što mu padne na pamet. „Hamburgeri, kvizovi i craft pive“ donosi deset pjesama koje traju između dvije i tri minute. Svaka je aranžirana u stilu benignih dječjih pjesama i brojalica, s tim što tekstovi idu u 12+ kategoriju. Sasvim solidno složena i prezentirana zbirka pjesama za dizanje raspoloženja uz napomenu da dužina, tj. kratkoća trajanja onemogućuje osjećaj zasićenosti likom & djelom Mikija Solusa.

„Dečko s periferije“ kao ‘osobna karta’ dobro odrađuje predstavljanje, tj. otvaranje albuma. „Melanija“ je pak pjesma s rokom trajanja, naime imala je smisla do američkih predsjedničkih izbora, a imali bi i nakon da je kojim slučajem pobijedio Trump, no opet da se ne bih ugrizao za jezik, treba sačekati trenutak (mirne) smjene vlasti u SAD-u, pa onda vidjeti je li „Melaniji“ rok istekao ili je Miki bio prorok. Ova opaska bi ipak trebala nositi poruku da je Solus ubojitiji autor kad se drži svima nama bliskih tema, tj. što bi Goran Bare rekao: „Ne vjerujem u ono što je daleko od mene.”

U tom smislu „Fontane“ su pun pogodak za smjehotresno sapunjanje daske zagrebačkom ‘Kumeku’ – idealan singl za brojne radijske postaje koje bi ga lako mogle ignorirati, čisto da izbjegnu ‘talasanje’ na svojim ‘valovima’. Nakon „Fontana“ dolazi „Sodoma i Gomora“, prošloljetni singl u kojem se Solus i gostujući Riđi Riđ obračunajavaju s licemjernim sklopom domaćih turističkih prilika na Jadranskoj obali. Potom središnji dio albuma čvrsto drži niz „kraj faksa“, „Wi-fi“, „Bombonijera“ i „Ljenjivac“ koje u biti nose protkanu nit egzistencijalizma o ovom vremenu i prostoru kao i dozu apsurda u svemu, koju Solus dobro detektira.

„Zagrebački ekvinocij“ kao pjesma iz spomenutog istoimenog filma se kao podvlačenje crte tu sasvim dobro uklopila, ali niz ruši „Alo alo kume“ koja nosi drugu vrstu boljke od one koju ima „Melanija“, a to je da postojanje jedne „Zovi čovika“ Vojka V dobrano anulira Mikijevo naknadno hvatanje u koštac s hrvatskim mitom, korupcijom i poznanstvima. Naslovna „Hamburgeri, kvizovi i craft pive“ zatvara album i u ovom trenutku lockdowna nosi jednu sasvim drugu konotaciju. Nedvojbeno je da je ona u startu bila kritika modernih konzumerističko-letargičnih načina života i urbanih filozofija, ali sada kad nam se odjednom događa povijest koja je tu ušuškanu letargiju stubokom promijenila, pa se „Hamburgeri, kvizovi i craft pive“ doima kao nostalgični pogled na opušteni život kojeg smo do jučer tako uspješno živjeli.

U istim tim dojučerašnjim okolnostima ovaj album bih ocijenio sa 7, ali obzirom da je u međuvremenu humor postao takva rijetkost, a prijeko nam je potreban, ocjena je viša. Miki će vas s ovim albumom u par navrata nasmijati, čak i ako vam ide na živce, a to je danas prava rijekost.

Ocjena: 8/10

(Sipa / Menart, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X