Miles Davis ‘Rubberband’ – kostur iz ormara

Materijal koji je Davis napustio sredinom osamdesetih dopunjen je i oživljen u obliku “izgubljene ploče”. Gdje je posao obavljen dobro, rezultat može stati uz bok nekom Davisovom prosjeku iz osamdesetih, no u slučajevima koji nisu toliko uspješni dobili smo pjesme na rubu slušljivosti za koje bi bilo bolje da nikada nisu objavljene.

Miles Davis “Rubberband”

Iskopavanje izgubljenih albuma velikana jazza u posljednje vrijeme pokazuje se unosnim poslom, pa je tako lani svjetlo dana nakon pedeset i pet godina ugledao “Both Directions at Once” Johna Coltranea postigavši velik uspjeh kod kritike kao i na tržištu, a uskoro će uslijediti i njegov “Blue World”, soundtrack filma “Le chat dans le sac” iz 1964. godine. Ne tako davno objavljen je još jedan album filmskoga jazza, “Les Liaisons Dangereuses” velikog Theloniousa Monka, pa ne treba čuditi da se i iz tabora Milesa Davisa, jednog od najgenijalnijih umjetnika u žanru, javila potreba da se nešto pronađe, podgrije i servira na ovom području.

Pred nama se tako našao “Rubberband” koji okuplja materijal iz faze kada u osamdesetim godinama nakon albuma “You Are Under Arrest” slavni trubač raskida dugogodišnju suradnju s Columbijom i prelazi na Warner Bros. Records. Davis je tada započeo rad na prvoj ploči za novog izdavača, a materijal se uvelike naslanjao na prethodno izdanje. Miles je snimio nekoliko pjesama i još više nedovršenih skica i ideja koje jednostavno nisu zaživjele, pa je odustao od svega i započeo rad na nečemu drugome, a to će postati ploča “Tutu” koja ujedno označava i njegov najbolji rad u spomenutom desetljeću. Upravo ta napuštena glazba iz 1985. čini “novi” album koji je upravo objavljen.

Glavna razlika između spomenutih ploča Coltranea i Monka te Davisovog izgubljenog albuma leži u tome što je u prvom slučaju riječ o izdanjima koja su dovršena, ali neobjavljena, dočim je “Rubberband” odbačen prije nego je rad na pjesmama dovršen, pa je taj zadatak ugrubo trideset i pet godina kasnije pripao izvornim producentima Randyju Hallu i Zaneu Gilesu, te Milesovom nećaku Vinceu Wilburnu mlađem koji je svirao bubnjeve na tim snimkama. Zadatak nije mogao biti lak s obzirom na stupanj dovršenosti materijala, pa je tako i konačan uspjeh u najboljem slučaju dvojben. Gdje je posao obavljen dobro, rezultat može stati uz bok nekom Davisovom prosjeku iz osamdesetih, desetljeća koje ionako predstavlja najmanje kreativno razdoblje u njegovoj karijeri. U slučajevima koji nisu toliko uspješni dobili smo pjesme na rubu slušljivosti za koje bi bilo bolje da nikada nisu objavljene.

Kombiniranje Davisove glazbe s vokalnim izvođačima u povijesti se redovno pokazivalo kao loša ideja (sjetimo se samo repanja na pjesmama s njegovog posljednjeg albuma “Doo Wop”), a “Rubberband” takvih ima puno previše. Još je najuspjelija uvodna “Rubberband of Life”, verzija naslovne pjesme na koju su nasmiljeni vokali pjevačice Ledisi, dok su preostali vokalni brojevi doslovno neslušljivi. “So Emotional” koju pjeva Lalah Hathaway zvuči kao komad najbezličnijeg R&B-ja s radijskih valova na kojemu Milesovu trubu gotovo i ne čujemo, a “I Love What We Make Together” u izvedbi Randyja Halla još je neugodnije slušačko iskustvo. No, apsolutno dno albuma predstavlja “Paradise” s Medinom Johnson sa zvukovima koji podsjećaju na nešto što se u vjerojatno kvalitetnijoj izvedbi te davne ’85. vjerojatno orilo s brojnih hotleskih terasa Jugoistočne Europe.

Bijeg od ovih pjesama djelomično možemo naći u funk-rock instrumentalima koji ipak čine veći dio ploče, a pogotovo u onima koje su većim dijelom zaokružene i dovršene u vrijeme nastanka, a među njih se ubrajaju “Maze”, “See I See” i naslovna pjesma koja u instrumentalnoj verziji završava album, premda retro šarm sinteva i zastarjele produkcije može postati zamoran jednako kao i na mnogim drugim Davisovim kasnim radovima. Miles je stvorio kostur ploče na koji je danas meso dodano nezgrapno, tek ponegdje točno, no uglavnom nevješto. Možda bi bilo bolje da je ovaj kostur ostao u ormaru.

Ocjena: 5/10

(Rhino/Warner Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X