Mirela Priselac Remi ‘Masarykova’ – vječno tražeći ljubav

Više nego ljepota samoga jezika, Mirelinu poeziju odlikuje britkost i dovitljivost misli; ona zna servirati ideju jednako kao i zakucati poantu. Njezini stihovi mogu izazvati iskren smijeh naglas kao i knedlu u grlu.

Mirela Priselac Remi “Masarykova”

Mirela Priselac Remi slavu je, naravno, stekla kao glazbenica, točnije pjevačica/ reperica u hip hop/pop divu Elemental koji već dva desetljeća vlada domaćom scenom, ali svojom elokvencijom, inteligencijom i spremnošću za hrabro iznošenje stavova postala je omiljenom sugovornicom novinara, nekom vrstom komentatorice raznovrsnih društvenih zbivanja i aktivisticom za prava žena, umjetnika i svih manjina. Pretvorila se, reklo bi se, u neku vrstu hiperjavne osobe.

Kad se jedna takva hiperjavna osoba odvaži pisati poeziju i objavljivati je na društvenim mrežama, nije čudno da se obrve javnosti počnu podizati. Ipak je pisanje poezije gotovo nužno ogoljenje duše i emocija, iznošenje prljavog veša vlastite osobnosti i razračunavanje s identitetom pred drugima. Naravno da se slično može reći i za pisanje tekstova u bendu, ali poezija gotovo zahtjeva od cara da s ponosom prošeće svoje novo ruho, pritom s potpunom sviješću da je zapravo gol. “Zašto to radi? Što joj to treba”, pitali su se možda pojedinci ne shvaćajući da se, kako Krleža kaže, pjesnici (baš kao i budale) rađaju, i da pjesma njih ne pita, već zahtijeva biti napisanom.

Sad kad je pred nama tvrdo ukoričeno izdanje Mireline prve zbirke poezije “Masarykova”, koja baš poput paralelno obajavljenog albuma Elementala “Ilica”, nosi ime po jednoj ulici u centru Zagreba za koju sama autorica kaže kako u njezinoj glavi simbolizira neku vrstu sigurne zone u kojoj se osjeća dovoljno slobodno da bi izložila svoje intimne misli i osjećaje, jasno je da je cijeli projekt javnog rađanja pjesničkoga glasa rodio smislenim i kvalitetnim plodom.

Više nego ljepota samoga jezika, Mirelinu poeziju odlikuje britkost i dovitljivost misli; ona zna servirati ideju jednako kao i zakucati poantu. Njezini stihovi mogu izazvati iskren smijeh naglas kao i knedlu u grlu. Posebno su dirljive pjesme posvećene obitelji, točnije majci i bratu, ali jednak učinak mogu imati i riječi koje autoricu otkrivaju kao nesigurnu djevojčicu više nego samouvjerenu, čvrstu ženu sa stavom koja je više u skladu s javnim imidžem koji povezujemo s onom Remi koju  čujemo u Elementalu.

“Najmanje od svega znam o ljubavi, zato je vječno tražim”, piše Remi u pjesmi naslovljenoj “Autobiografija”. Moglo bi se dodati da možda zato o njoj toliko i piše te da na taj način pokušava razumjeti ovu univerzalnu pokretačku silu svemira o kojoj kao da je sve već bezbroj put rečeno, a nitko je živ, zbog njezine općenitosti i neposrednosti, još nije uspio shvatiti. Mireline pjesme često se mogu tumačiti kao himne zaljubljenosti, onog najslađeg trenutka u kojemu ljubav postoji tek kao obećanje, a glasa se lepetom krila proverbijalnih leptirića u želucu zamagljujući um subjekta do naivne proljetne neubrojivosti na račun koje se svašta može oprostiti.

No, ne može se reći da Remi ovdje traži oprost. Njezine su riječi odvažne, ali je ujedno i dovoljno spretna da ne dopusti da joj se iznošenje intime na pretvori u pornografiju, što bi se manje spretnom pjesniku lako moglo dogoditi u materijalu koji je u tolikoj mjeri nabijen seksualnom energijom. Osim seksa, sklizak teren za poeziju uvijek predstavlja i politika, pa se tako već i na promociji zbirke pokušalo političkim aktom tumačiti uvrštavanje jedne pjesme pisane ćirilićnim pismom, no Remi je to lakonski otpuhala odgovorom o regionalnom jedinstvu ovih prostora u glavama umjetnika i mislećeg svijeta koji odbija politiku razdvajanja prema nacionalnom ključu.

Iako će se na jednom mjestu nazvati “Shakespeareom sabotaže vlastitih potencijala”, zapravo je frapantno koliko u ovim pjesmama Remi tog potencijala uspješno realizira. Još više je vrijedno da se “Masarykovom” Priselac pridružuje jednom sjajnom valu koji je na vidjelo iznio glas nadolazeće ženske poezije (Mitraković, Dejanović, Bojanić, da spomenemo tek neke), a koja je dosad možda bila nepravedno zapostavljena. Probijanju tog vala sigurno je pomogao i napor oko osnaživanja ženskog autorstva za koji su gotovo sinonimom postali ime i djelo Mirele Priselac Remi.

(V.B.Z., 123 str., tvrdi uvez, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X