Biti mlada i akademski obrazovana skladateljica, biti angažirana jednako na domaćem i stranom terenu i pri tome biti iglazbeno prilagodljiva, nije baš čest slučaj. Bianca Ban upravo je sve nabrojano. Upoznajte ju pobliže.
Bianca, tko su Banovinci, odakle tvoji korijeni i interes za glazbu? Je li prenašan s koljena na koljeno? Jesu li i tvoja obitelj glazbenog porijekla i odakle ljubav prema klasici i skladateljstvu?
Bianca Ban: S obzirom da su mi roditelji veliki štovatelji i ljubitelji glazbe, u mojoj se kući glazba oduvijek slušala, pa čak i svirala. Međutim, roditelji nisu imali prilike glazbeno se educirati na akademskom nivou. Odrastala sam uz zvukove altenativnog rocka, budući da je mama svirala u autorskome rock bandu. Sasvim slučajno, na preporuku prijatelja, upisali su me s 9 godina u glazbenu školu za koju do tada nisu ni znali da postoji u obližnjemu kvartu.
Klavir je tvoj prvi instrument ili? Odakle ljubav baš za njim?
Bianca Ban: Pri upisu u glazbenu školu, sasvim spontano i dječje intuitivno odlučila sam se za klavir. Kasnije sam naučila svirati i druge instrumente, ali klavir je moj primarni alat pri skladanju.
Akademske godine? Nije baš tipično odabrati tvoj smjer – studij kompozicije. Kako to? Je li te za teenage godina dotakla pop glazba?
Bianca Ban: U osnovnoj glazbenoj školi napisala sam svoje prve skladbice, a neke od njih i dan danas izvodi školski zbor na raznim priredbama. Nakon osnovne glazbene škole, upisala sam srednju glazbenu školu Elly Bašić, teoretski smjer. Čula sam da ondje profesorica i skladateljica Sanda Majurec fakultativno drži nastavu Vježbi iz kompozicije i odlučila upisati i njen predmet. Profesorica je imala vrlo kreativne ideje i pristup. Naučila me koječemu i čvrsto definirala u meni želju za daljnjim obrazovanjem na polju kompozicije. Po završetku srednje škole, odlučila sam pristupiti prijemnom ispitu iz kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Stupanj selekcije je ondje poprilično visok – godišnje kompoziciju upisuje jedan kandidat, eventualno dva, a ponekad se dogodi da ne upisuje niti jedan, ukoliko ne zadovoljava kriterije. Diplomirala sam studij kompozicije prije tri godine i sada djelujem kao skladatelj – freelancer.
Dakako da me dotakla pop glazba u tinejdžerskim godinama, kao i svakog drugog tinejdžera. Pop glazba je sveprisutna pa samim time svi s njome imamo dodira, pasivno ili aktivno. Svojedobno sam imala bend s kojime sam nastupala po zagrebačkim klubovima i u kojemu sam pjevala i svirala gitaru. No, kako sam se predano i profesionalno posvetila skladanju, tako su prestale moje aktivnosti na tome području.
Koliko studij proširuje mogućnosti skladanja obzirom da je u pop kulturi nerijetko da se samouci bez glazbenih škola prometnu u vrsne skladatelje i izvođače? Koliko može biti otegotna okolnost u smislu ubojice spontanosti pri skladanju?
Bianca Ban: Zbog razvoja tehnologije u zadnjih nekoliko desetljeća došlo do hiperprodukcije jer je tehnologija postala dostupna svima, pa i laicima. Igrom slučaja se umjetnost oslobodila starih tradicionalnih okova pa je došlo do toga da svi mogu raditi što hoće i imaju produkcijske mogućnosti za to, što rezultira cijelim nizom kvaziumjetnika. Što se drugog pitanja tiče, obrazovanje nikada ne bi trebalo biti nešto negativno i sputavajuće. Znanje je jedna od najljepših stvari na svijetu i bedast je svatko tko misli suprotno. Uostalom, studiramo za sebe, a ne za druge.
Što je ukratko s teorijske i praktične strane studij kompozicije? Učenje osnova i baze ritma, melodija, harmonija? Učenje raznih praktičnih rješenja? Povijesti skladanja od tribalne Afrike preko klasičnih kompozitora do avangarde? Ako možeš malo otvoriti godine studiranja u par prosto proširenih…objasniti osnove.
Bianca Ban: Uz opću nastavu teorijskog smjera (klavir, harmonija, polifonija, solfeggio, glazbeni oblici, povijest glazbe, dirigiranje, sviranje partitura, aspekti suvremene glazbe, itd.), nastava iz kompozicije bazirana je na individualnom pristupu u kojemu profesor podučava studenta kompozicijskim tehnikama, orkestraciji i instrumentaciji. Student sklada pod njegovim nadzorom i svake godine ima priliku slušati svoja djela u javnim izvedbama studenata s instrumentalnih odsjeka.
Kako je studij sistematiziran, tako student na svakoj godini uči pisati za određenu sekciju instrumenata: za udaraljke i klavir na prvoj, za gudače na drugoj, drvene puhače na trećoj, limene puhače na četvrtoj i naposljetku za veliki simfonijski orkestar na petoj godini studija.
Unutar nastave primijenjene kompozicije, student se obučava na planu skladanja za brojne vizualne medije (film, televiziju, kazalište i dr.) pa određeni dio nastave boravi u studiju na Akademiji. Ondje uči baratati raznim glazbenim softverima koji su neophodan alat za skladanje glazbe za medije.
Bologna je donijela i brojne druge predmete unutar Akademije, ali i predmete koje smo, ukoliko smo htjeli, mogli slušati na Dramskoj akademiji ili Filozofskom fakultetu. Sve u svemu, studij kompozicije je opširan, temeljit i zanimljiv.
Kako u tom studioznom kontekstu gledaš na pop formu – kitica, strofa, refren, bridge, malo ovo-ono, je li ponekad niže biće? Dosadno? Stereotipno?
Bianca Ban: Većinu pop pjesama i nemam pretjerane volje slušati do kraja, jer nakon pola je dalje sve isto. Od stereotipnih se formi doduše može napisati super zanimljivih stvari, no ipak treba bježati od banalnosti. Ona nikome ne treba, dovoljno je već banalnog napisano. Rambo Amadeus se zgodno osvrnuo na repetitivnost pop forme u svojoj pjesmi “Jedno te isto”, što se vjerojatno može tumačiti autoironijom, s obzirom da i sam pripada toj kulturi.
No, u svakom slučaju, smatram kako se pop kultura treba promatrati upravo kao cjelokupna kultura, jer ogoliti bilo koji njen element zasebno (tekst, ples, poruku, životni stil ili koješta drugo) jest pomalo besmisleno. Dalje>>