Kud’ taj peh da na području gdje sam odlučio skrasiti se pogranična i unutarsirijska previranja eskaliraju i dio sukoba bude doveden na turski teritorij sat vremena od mene…
Kad bih imao Fejsbuk profil, moje kretnje ASUS-ovim mišom starim sedam godina po osnivanju (ne)slavne virtualne zajednice i grupe „Mladi – napustimo Hrvatsku“ u nekoliko ‘škljoceva’ bi me učinile njezinim članom. Premda se ponosim svojom zemljom, premda volim naše floskule na tragu patriotizma i premda bih sve dao za nedjeljni obiteljski ručak (mlinci i piletina), kao Super Sonic prvom sam prilikom spakirao stvari i (privremeno) otišao iz Lijepe naše. Navikli smo mi Hrvati ‘njorgati’ i kad ne treba, ali lepa vremena ne budu tak’ brzo došla, pa sam s nešto skupljenih kuna od četiri honorarca, od kojih sam u tri slučaja morao naganjati poslodavce da mi mjesece kasnije isplate pare, nakon potpuno bezvrijedne diplome anglista s FFZG, kupio kartu za Gaziantep. Rekoh, barem ovdje cijene moje znanje i moj rad – i nisam se prevario.
No nostalgija čovjeka šamara uza sva nova iskustva oprečna svim dosadašnjim, mentalitetu i tradiciji unutar kojih se osjećam kao da sam ponovno u vrtiću i gledam na svijet novim očima… Dom je ipak dom, ali nisam jedan od onih koji će zbog domoljublja sjediti u kvartovskoj birtiji, biti najglasniji kada treba hračkati po „državi koja ništa ne valja“ i onda leći i ništa ne poduzimati. Zato sam otišao u Tursku – zemlju koja je pobjegla krakovima recesijske hobotnice i kao mladi učitelj engleskog jezika na poslu i u gradu nisam se razočarao… Međutim, brate, kud’ taj peh da na području gdje sam odlučio skrasiti se pogranična i unutarsirijska previranja eskaliraju i dio sukoba bude doveden na turski teritorij sat vremena od mene? Gastro-raj nadomak Sirije mogao bi postati epicentar novoga Hladnoga rata ili čak, ako neka usijana tikva ne popusti, srednjoistočni Had.
Na trenutke su hrvatski mediji podrobnije prenosili crne podatke o nedavnim incidentima na granici Sirije i Turske, prelivenih poput lijevanog željeza u premalom kalupu na nezaraćeni turski teritorij grada i provincije Akcakalea. Naravno, turski premijer Erdoğan našao se u nezahvalnoj domaćoj i međunarodnoj poziciji, primoran izabrati među dvije političke odluke. Kako se radi o klasičnoj binarnoj opoziciji, negodovanje i neodobravanje uslijedili bi u obje varijante. Nesumnjivo. Nacionalni ponos premijera ne može dopustiti neodgovaranje na granatiranje domaćeg teritorija sa sirijske strane jer je Turska vojna velesila, savršeno uvježbane vojske za bilo kakav oblik intervencije. S druge, pak strane, nacionalni je interes, kao i regionalni te međunarodni održati mir na nestabilnom području Bliskog istoka gdje Turska kao teritorijalni i vojni div igra ključnu ulogu, posebice kao članica NATO saveza i saveznik Sjedinjenih američkih država. Obavijestivši nadležne međunarodne zajednice, uzvratila je napad na strateške vojne ciljeve nedaleko od granice.
No lokalni stanovnici Gaziantepa, unatoč tome što su se u tjedan dana dogodila dva sirijska napada, od kojih je prvi rezultirao s pet civilnih žrtava, većinom nisu ni znali za prvi u prvim danima. Druga je skupina svjesnih i upoznatih situacijom držala stav kako rat ipak nije opcija zbog vojne nadmoći, ali i činjenice da zemlja ne želi rat. U slučaju njega, obrana bi bila brza i efikasna zbog razrađene logistike i strategije. Stoga je Gaziantep, grad udaljen tek nekoliko desetaka kilometara od Sirije, unatoč situaciji koja svakim danom eskalira, i dalje vrlo miran grad… Dalje>>