Neil Young ‘Storytone’ – Iz govornice pred orkestar

Nakon što je prije pola godine objavio primitivan i dirljiv album obrada snimljen u telefonskoj govornici Jacka Whitea, Neil Young nije mnogo dvojio kako dalje, već je odlučio napraviti dijametralno suprotno u studio dovukavši 96 članova orkestra. Snimili su tako ‘Storeytone’, ploču o ljubavi, okolišu, automobilima, glazbi… Uglavnom, o svim Neilovim opsesijama posljednjih godina.

Neil Young 'Storytone'

“Storytone” se javlja u dva izdanja; uz orkestralne verzije, tu su i Youngove solo izvedbe istih pjesama. Većina pjesama štima u obje varijante, no postoje iznimke. “Tumbleweed” je, primjerice, puno efektnija kao balada koju Young sam svira na ukuleleu nego u sladunjavom orkestralnom ruhu. “Say Hello To Chicago”, pak, jedino ima smisla u big band aranžmanu, jer je Youngovo tandrkanje po klaviru u pratnji usne harmonike jednostavno dosadno. “I Want To Drive My Car” je nastavljanje tema promišljanih na nepopularnom automobilskom albumu “Fork in the Road”, a singl “Who’s Gonna Stand Up” je band-aid himna zaštite okoliša na koju je Neil očito izrazito ponosan.

No, najbolji trenuci albuma su ljubavne balade poput “Plastic Flowers” i “Glimmer” u kojima Young govori o promjenama na romantičnom planu u svome životu. Naime, album je nastao u doba kada se Young rastaje od svoje supruge Pegi, s kojom je proveo gotovo četiri desetljeća, te započinje vezu sa glumicom Daryl Hannah. ‘Tough love can leave you almost alone/But new love brings back everything to you’, pjeva Neil u “Glimmer”. Može li izravnije?

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=aQJnmtgsjhI[/youtube]

Neil Young je u izrazito produktivnom razdoblju u životu. Izlazi mu već druga knjiga memoara, izbacuje po dva albuma godišnje, nastupa po raznim ekološkim protestima. Čini se da se po aktivnosti može mjeriti samo s Willijem Nelsonom, s kojim je nedavno nastupio na protestu protiv izgradnje velikog cjevovoda u Nebraski. No, poanta je da kvaliteta njegove glazbe ne pati zbog te hiperproduktivnosti. “Storytone” je tako jednako dobar kao i sve drugo što je Young u posljednjem desetljeću objavio.

Ocjena 7/10

(Reprise, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X