‘Pankerski’ termin na HTV-u, no odličan dokumentarac ‘The future is unwritten’ ponudio je podosta materijala o tome koja vrsta univerzalne pomoći, samopomoći i filozofije nam je potrebna.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4NPThQfWFLI[/youtube]
Gotovo je svaki skvot imao svoj kućni bend, pa je tako i Woody, unatoč činjenici da nije imao pojma o sviranju, osnovao svoj 101-ers koji je svirao svojevrsni rockabilly. U sviranju je, kao i gotovo svemu ostalom, bio samouk, što je već tada ukazivalo na ultimativni punkerski stav – moraš sam, jer ti nitko neće dati. Bend se ubrzo raspao jer su se na sceni pojavili Sex Pistols, potpuno unikatna muzička pojava na koju je Strummer bio ljubomoran sve dok mu nije pristupio Bernie Rhodes, predstavivši se bahato kao tvorac punka, popljuvao McLarena proglasivši ga pozerom, upoznao ga s Mickom Jonesom i ponudio mu pjevačku ulogu u novooformljenom bendu. Joe se tada proziva Strummerom, okreće leđa prijateljima iz hipi komune s kojom je dotad živio i postaje autor tekstova i pjevač The Clasha. Punkeri su u to doba prezirali hipije smatrajući da, uglavnom zbog prekomjernog drogiranja, nisu ispunili svoju društvenu ulogu i postali ruglo cijelog pokreta. Smatrajući da su ideje i poruke važnije od gitarističkih solaža, punk su doživljavali kao transcedenciju tih ideja i njihovo implementiranje u društvo. Glazba je prestala biti zabava i postala nešto puno ozbiljnije.
Ostatak je priče dobro poznat; The Clash, čiji opus govori o dehumanizaciji i pohlepi čovječanstva, postaje nevjerojatno velik u Britaniji i Europi, a zatim i u Americi, sviraju gotovo neprekidnu desetogodišnju turneju što neminovno dovodi do ego tripova i raskola. Topper se navlači na heroin, Mick Jones na slavu, pa jedan po jedan bivaju izbačeni iz benda, što na kraju zadesi i samog Strummera, također opijenog vlastitom veličinom. Bend se raspada, a Strummer se, odlučan sabotirati sam sebe, na neko vrijeme prestaje baviti glazbom i samotnjački luta po svijetu skupljajući autohtonu glazbu gdje god bi se zatekao. Neko vrijeme je koketirao i s filmom, okušavši se kao glumac, no bio je vrlo nesretan svojim novim životom. Najveći šamar Strummerovom radu i kap koja je prelila čašu bio je trenutak u kojemu je njegova antiratna pjesma “Rock the Casbah”, čiji je naziv ispisan na bombama namijenjenim Iraku, postala simbol američke hegemonije, što je Strummera dovodilo do ludila do te mjere da nije htio imati nikakve veze ni s čim što je dotada poznavao, pa se povlači iz svijeta. Nakon nekoliko godina samotnjaštva, samokažnjavanja i introspekcije, uvidjevši vlastite pogreške počinje pristupati muzici zrelo i neselektivno, pa se vraća korijenima, shvativši da je hipi pokret imao jednako veliku društvenu ulogu kao i punk. Preporođen i produhovljen, osniva Mescalerose, potpuno drugačije od The Clasha, i ponovo postaje nezaobilazan društveni i muzički faktor s glazbom koja je spoj svega što je volio i u životu slušao. Uspjeh Mescalerosa, međutim, u pedestoj godini života Strummerova život zaustavlja smrt od urođene srčane mane.
Osim Strummera koji sam govori o vlastitom životnom putu, koji je imao nevjerojatan globalni utjecaj, u filmu o njemu i punk filozofiji govori i čitava plejada bitnih umjetnika, kao što su Flea, Matt Dillon, Johnny Depp, Steve Buscemi, Jim Jarmusch, Courtney Love, Bono Vox, Tymon Dogg, John Cusack, Anthony Kiedis, Steve Jones, Mick Jones, Topper Headon, Peter Cushing i mnogi drugi koji su s njim prijateljevali i na koje je ostavio ogroman utjecaj i kao umjetnik i kao osoba. I unatoč tome što je svatko od ovih ljudi imao o Strummeru svoje mišljenje, uglavnom zasnovano na osobnom iskustvu i odnosu s ovim genijalcem, svi su oni jedinstveni u ocjeni da se radi o jednoj od najvećih ličnosti 20. stoljeća u glazbenom svijetu, osobi koja je ostavila ogroman društveni pečat i čiji je društveni angažman nezaobilazan svakome tko o suvremenoj povijesti ne želi učiti iz povijesnih udžbenika. Svi se također slažu da ovom poludjelom svijetu treba još Strummera, danas možda više nego ikada prije.
I fanovima i poštovateljima lika i djela Joea Strummera i The Clasha, punkerima i sociolozima, muzikofilima, kao i tek običnim znatiželjnicima, ovaj je film važan posrednik između globalnih društvenih kretanja s kraja šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i muzike koja ih je pratila, dokumentirala, a još češće i pokretala.
I doista, kao što reče Topper na kraju filma, Joe Strummer nije bio samo velik. Nije mu bilo kraja.
Stoga, jedan veliki bravo za HTV što je emitirao ovaj dokumentarac, makar i u pankerskom ponoćnom terminu. Ovo je dokaz da, štono bi se narodski reklo, može i metla da pukne k’o top.
Prijašnje Peglanje ekrana: ‘Nedjeljom u 2’ – nacija nasuprot kontinuitetu normalnog življenja
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
