Film kineske redateljice Chloé Zhao neobičan je dokufikcijski hibrid u kojem autorica glumačke zvijezde poput Frances McDormand i Davida Strathairna mješa s nomadima iz stvarnoga života koji u filmu igraju fikcionalizirane verzije sebe.
U prostranstvima Sjedinjenih Država postoji cijela jedna zajednica ljudi od šezdeset i više godina koja je pogođena ekonomskom krizom u prošlom desetljeću bila primorana prodati svoje kuće i preseliti u kombije i kampere u kojima putuju zemljom obavljajući razne sezonske poslove u restoranima ili skladištima Amazona. Život ovih modernih nomada bio je temom publicističke knjige “Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” autorice Jessice Bruder, a autorska prava na djelo otkupili su glumica Frances McDormand i producent Peter Spears pa nastaje i istoimeni film u režiji kineske redateljice s američkim rezimeom, Chloé Zhao poznate po nedavnom uspjehu s dramom “The Rider” koja je osvojila nagradu Independent Spirit za najbolji film i režiju.
Zhao je sama adaptirala scenarij prema prodlošku i montirala film, a od “Nomadland” je napravila neobičan dokufikcijski hibrid u kojem glumačke zvijezde poput McDormand i Davida Strathairna mješa s nomadima iz stvarnoga života koji u filmu igraju fikcionalizirane verzije sebe. Rezultat je zapravo iznenađujuće uspješan u prvom redu zbog nevjerojatne prirodnosti Frances McDormand i njezine stopostotne uvjerljivosti u ulozi putujuće radnice Fern. Ne treba mnogo dvojiti, Frances je najbolja glumica današnjice. Već na stalaži ima dva Oscara za najbolju glavnu ulogu i ove godine zasluženo ozbiljno ulazi u lov na treći te bi njegovim osvajanjem postala ženskim parnjakom Daniela Day-Lewisa što dovoljno govori o njezinom statusu u očima glasača Akademije.
Dok upoznajemo životni stil ove neobične populacije koje u dobroj mjeri čine gospođe u godinama poput simpatične Linde May i oboljele Swankie, nešto više o cijeloj filozofiji pokreta saznajemo od stvarnog gurua zajednice, antikapitalista Boba Wellsa, no “Nomadland” u svom pseudo cinéma vérité pristupu ne gradi održivu fabulu igranog filma, a istovremeno ne pokriva dovoljno ni uzroke pojave kojom se bavi kao što bi to možda postigao angažiraniji dokumentarni uradak. Ti problemi ne čine ga lošim ili nezanimljivim filmom, štoviše divna fotografija dočarava ljepotu prirodnih američka prostranstva i smirujući krajolik na način koji postaje dostatnim razlogom za opravdanje životnog stila nomada, pa čak i za njihovu posljedičnu nemogućnost povratka u sjedilačke vode što simbolizira neuspješan pokušaj zbližavanja dvoje protagonista.
Bacite li oko na oskarovske kladionice vidjet ćete da “Nomadland” trenutno prilično uvjerljivo vodi u utrci za naslov najboljega filma. No isto tako neupitno je da je ovogodišnja konkurencija mnogo slabija od nekih u posljednje vrijeme i premda ovaj film ima određene nedostatke i ne čini se tipičnim osvajačem glavne nagrade na dodjeli, dosad još nismo imali priliku vidjeti ni jedan naslov za koji bi se s opravdanjem moglo reći da titulu filma godine zavrjeđuje više nego “Nomadland”. Chloe Zhao slovi i kao favorit za najbolju redateljicu ispred nekih razvikanijih imena kao što su David Fincher (“Mank”) i Aaron Sorkin (“The Trial of the Chicago 7”), a pobjeda bi je učinila tek drugom ženom (uz Kathryn Bigelow) kojoj bi pripao redateljski Oscar. Problem je samo što rani favoriti u trci rijetko kad zadrže momentum do trenutka same dodjele i godinu za godinom svjedočimo kako se s vremenom odnosi snage mijenjaju i na kraju Oscar redovno odnosi neki drugi naslov. No ova trka je jednako netipična kao i filmska godina koja joj je prethodila, a ceremonija je još daleko, pomaknuta na proljeće i jednostavno je prerano za bilo kakve utemeljenije prognoze.
Valja spomenuti i da je osim vrhunske McDormand najveća kvaliteta “Nomadlanda” predivna muzika talijanskog pijanista i skladatelja suvremene klasične glazbe Ludovica Einaudija, ali u toj kategoriji film se nažalost neće natjecati budući da je riječ o prethodno postojećem djelu, a ne izvornoj filmskoj glazbi. U pitanju su kompozicije iz Einaudijevog studijskog niza “Seven Days Walking” koji je na sedam albuma izlazio kroz 2019. godinu da bi na koncu bio objavljen i kao divno box set izdanje u trajanju od preko šest sati. Svaki album (dan) donio je nove varijacije na deset izvornih tema koje s Einaudijem izvode Federico Mecozzi na violini i violi te čelist Redi Hasa, a ta meditativa i često duboko ganutljiva glazba savršeno se stapa sa vizualnom kvalitetom filma urezujući se u pamćenje jednakim intenzitetom kao i sudbine ljudi koje u filmu upoznajemo.
Ocjena: 7/10
(Searchlight Pictures, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
