Maneina ‘Crna omotnica’ puni će efekt ostvariti tek kod ponekog povjesničara-entuzijasta, Rumunja s boravišnom adresom u Hrvatskoj, i poštovatelja romanskih književnosti.
Norman Manea, velikan rumunjske književnosti, do sada je iz vlastite zemlje bio deportiran dva puta. Prvi put 1941. godine, zajedno s članovima obitelji i cjelokupnom židovskom populacijom koja je nastanjivala Bukovinu – pokrajinu na granici Rumunjske i Ukrajine. Deportacija Židova u koncentracijski logor Transnistria, smješten na teritoriju Sovjetskog Saveza (u Ukrajini), okupiranom od strane sila Osovine za vrijeme operacije Barbarossa, bila je dio rumunjske varijante rješenja židovskog pitanja u režiji režima pod vodstvom maršala Iona Antonescua. Od 1941. pa sve do 1944. rumunjska je vlada sustavno protjerivala Židove i Rome, mahom iz istočnih krajeva zemlje, da bi do kraja svog mandata postigla „zavidnu“ brojku od gotovo 300 tisuća „riješenih“ Židova i 11 tisuća „riješenih“ Roma. Manea je preživio deportaciju i boravak u logoru te se, zajedno s preživjelim članovima obitelji, vratio u Rumunjsku 1945. godine gdje je potom završio srednju školu i građevinski fakultet.
Književnošću se počeo baviti sedam godina nakon sveučilišne diplome (1966.), surađujući s avangardnim časopisom Povestea Vorbii, zabranjenim nakon samo šest brojeva. Uporno bavljenje riječima, pričama, romanima i esejima dovelo ga je do drugog progonstva kojemu je uzrok bila netom objavljena knjiga „Pilcul negri“, „Crna omotnica“. Ovo drugo progonstvo, „održano“ 1986. godine, zanimljivo je iz nekoliko razloga. Ono, naime, pokazuje kako su cenzori totalitarističkih država bili najkompetentniji književni kritičari i kako im je malo tko bio ravan. Maneina „Crna omotnica“ doista jest subverzivna, utoliko što propituje mnoge aspekte života u rumunjskoj varijanti komunizma – od jezika i identiteta, do neimaštine i korupcije – no pisana je tako zakučastim i „teškim“ jezikom, opterećena elipsama i teško prohodnim metaforama, alegorijama i analogijama da je njen subverzivni potencijal iscrpljen već na šestoj stranici – što je otprilike najdalje što će prosječno nezainteresiran čitatelj dogurati. Onodobna kritička (dakle, cenzorska) recepcija Maneinog romana pokazuje svojevrstan apsurd totalitarističke mašinerije – želja za apsolutnom kontrolom svakog mogućeg diskursa dovodi do neželjenog kontraefekta.
Da je „Crna omotnica“ bila ignorirana, Manea vjerojatno ne bi emigrirao (najprije u Njemačku, a potom u Sjedinjene Države), vjerojatno ne bi postao miljenik Zapadnih sveučilišta i književnih krugova (koji su oduvijek bili slabi na disidentske pisce koji su rogoborili protiv „nepoćudnih“ režima) i vjerojatno bi ukupni efekt cjelokupnog Maneinog rada (kao i utjecaj same „Crne omotnice“) bio daleko manji no što danas jest. Dakako, nije potrebno utvarati da je Maneina „Crna omotnica“ i kompletna priča oko nje imala ikakvog efekta na političku situaciju u Rumunjskoj, na pad Ceauşescua i rušenje jednog režima – ako su ikad imali takav efekt na javno mnijenje, pisci su ga odavno izgubili. Suvremeno doba ipak je nešto naučilo iz paranoidnih praksi bivših režima. Naučilo je da je ostracizam iznimno koristan marketinški alat, a zatomljavanje nepoželjnih glasova prepustilo je daleko perfidnijem sustavu koji funkcionira bez uplitanja državnih ili bilo kakvih drugih tijela – komunikacijskoj buci. Da se Maneina „Crna omotnica“ pojavila danas i da se u njoj, umjesto o strahotama rumunjskog komunizma, govorilo o strahotama neoliberalnog kapitalizma nitko ne bi podigao ni obrvu. Bio bi to tek jedan od tisuću naslova u nepreglednom moru svakojake literature čiji bi subverzivni potencijal (tj. mogućnost da neku mladu i neuku dušu navede na „pogrešan“ put) bio ravan, ne znam, Severninim vokalnim mogućnostima.
No, fenomenologija recepcije književnih djela u totalitarnim okruženjima nema velike veze sa samim djelom o kojem bi napokon trebalo kazati koju riječ. Možemo li, i na koji način, čitati roman poput „Crne omotnice“ i danas? Osnovna ideja Maneinog romana vrlo je jednostavna. Čitatelj prati potragu za odgovorima na neriješena pitanja iz obiteljske povijesti umirovljenog profesora, danas recepcionera u hotelu TRANZIT, Anatola Dominica Vancee Voinova zvanog Tolea. Tolein otac, diplomirani filozof, nekadašnji đak pariške Sorbonne koji se nakon povratka u zemlju svog rođenja okrenuo vinarstvu – smatrajući kako će jedan benigan i posve apolitičan posao poput toga zaštititi i njega i njegovu obitelj u turbulentnom političkom krajobrazu Rumunjske nakon Drugog svjetskog rata – prima pismo s troglavim amblemom i tragično umire. Četiri desetljeća kasnije, dok Rumunjska strepi od božanske ruke Securitatea, Tolea pokušava razumjeti uzroke i posljedice očeve sudbine, ispitati rijetke živuće sudionike onodobnih zbivanja i uobličiti čitavo iskustvo u koherentnu, razumljivu sliku. Svaka će se od ovih stvari pokazati problematičnom i u konačnici neizvedivom. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
