Ne znam je li Gorillaz Sound System najveća prijevara ikad ili najbolja fora, porota još uvijek vijeća o tome…
Stigla sam tek oko 21.30 i odmah “s vrata” pogledala na Main Stageu nastup General Elektriks, čiju glazbu prvi put čujem. Modno usklađen bend s istim crveno-bijelim prugastim kravatama predvođen pjevačem/klavijaturistom svirao je nekakvu mješavinu old school funka s malo sirovijeg jazza, hip hopa i soula; većinom je to instrumentalna glazba oskudna kompliciranijim vokalnim dionicama i tekstom, što je super za nekog poput mene tko ne poznaje njihov opus jer se ne mora opterećivati praćenjem riječi. Osim ludog klavijaturista, General Elektriks čine briljantni vibrafonist, bubnjar i gitarist, no basist u najužim crveno-crnim Beetlejuice tajicama ikad i golemom mikrofonkom je “ukrao show”. Stajala sam prilično blizu njegovog dijela pozornici i nisam mu mogla ne primjetiti, erm, dupence, koje se nije prestajalo ritmično mrdati zajedno s tijelom koje je izvijao u senzualne poze, izazivajući uzvike odobravanja prisutnih. Malo je plesao s basom, malo zavodio kamermana, malo “vodio ljubav” (ipak je Francuz) s klavijaturom, koju također svira, malo sjedao na podest udaraljkaša i chillao tako svirajući bas i čekajući svoj red dok su ostali instrumentalisti ulazili u solaže i improvizacije.
Bend se, naočigled oduševljen prijemom, srdačno ispozdravljao sa svima i otišao s pozornice, a odmah za njima i malobrojna publika, koja, makar su ih GE dobrano rasplesali, nije baš naročito zahtijevala bis. No, na bis od dvije-tri pjesme su se ipak vratili, razvodnivši time poprilično dobar i kompaktan dotadašnji set.
Next up, Reptile Youth na World Stageu. Kažu njihovi promo materijali da su Reptile Youth trenutno jedan od najinteresantnijih live bendova na europskoj sceni, da su im live nastupi ludi i frenetični, da sviraju organski punk, da zvuče kao Hot Chip ili The Cure jer ih producira tip koji je producirao i te navedene (a kaže moja sestra da zvuče kao !!!; i to je moguće, samo s puno echoa i delaya na vokalu), i sve to potpisujem i ja. Nastup je bio baš energičan, dečki su prašili sirovo mladenački, melodije su bile lijepe, pjevač je super pjevao, plesao i skakao u publiku, no – nemojte me krivo shvatiti – to je bend četvorice jako mladih momaka iz Danske, i pjevač i gitarist za vrijeme nastupa nisu nosili majice, a tijela su im… paaa, apolonski isklesana. I onda sam morala doći bliže, skroooz naprijed (bilo je puno mjesta budući da INmusic ove godine, najblaže rečeno, nije krcat), i tu je nekako glazba pala u drugi plan, a ja zaneseno ostala sliniti na ogradi neodređeno vrijeme, dok me nisu prekinuli zvuci i svjetla sa susjednog stagea.
Počinjao je nastup Gorillaz Sound Systema, u biti DJ seta s live perkusijama. Ne znam je li GSS najveća prijevara ikad ili najbolja fora, porota još uvijek vijeća o tome, no nije bilo skroz loše. Iako Gorillaz nikad nisam slušala intenzivno, nikad posjedovala neki njihov nosač zvuka, ispada da sam ih toliko puta čula da nekako ipak znam njihove stvari napamet, pa na prve taktove prepoznam o kojoj se radi i dobijem onaj neki osjećaj topline, a činilo se da i u publici ima mnogo, ako ne pravih fanova, onda isto takvih dobrih prepoznavatelja njihove glazbe. Koliko se moglo nazrijeti kroz paravan koji pada od stropa do poda na samom početku pozornice, na njoj su DJ, bubnjar i udaraljkaš s perjanicom na glavi. I, sviraju oni te poznate stvari Gorillaza, miksane s, primjerice, Michael Jacksonom ili Major Lazerom, ali po drugi put te večeri, muzika je pala u drugi plan pred vizualnim “atrakcijama”, koje su u slučaju Gorillaza na momente zbilja impresivne; najdojmljivije, one prepoznatljivih Gorillaz likova umetnih u crkvene vitraje. Iako se do sredine nastupa okupio velik broj ljudi i skoro razvio žestok rave, prema kraju je tempo opadao i postajalo je nezanimljivije. Izgleda da sami crtići ne mogu iznijeti cijeli nastup.
Da se još malo oraspoložimo za kraj, otišli smo do Nissan Jukeboxa, u kojem će svaki dan prema određenoj satnici svirati The Dukes Box. Oni su petero glazbenika doslovce zatvorenih u prozirnu kutiju dimenzija niti metar i pol s metar i pol. Unutra sjede nagurani i uparađeni kao neki white trash hip hop bend (zamislite Black Eyed Peas, samo bez playbacka), s instrumentima, razglasom, miksetom, svime, i pjevaju i sviraju po željama publike, koja u njihov human jukebox ubacuje kovanice i pritiskom gumba odabire pjesme kao i kod pravog. Prilično zabavno!
Ostale šatore, floorove i stageve izvidjet ćemo narednih dana, a ako planirate do festivala, nemojte zaobići Jukebox!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
