Hermetični Xiu Xiu nasuprot živahnim Punčkama

Xiu Xiu [šu-šu], bizarni mali bend iz Kalifornije s kultnom sljedbom, koji je sinoć nastupio u Tvornici kulture, i Punčkama, vinkovačkom all-girl triju koji je nastupio kao predgrupa, zajedničko je jedino to što i Jamie Stewart, alfa i omega Xiu Xiu, i Lucija Ivšić, pjevačica i gitaristica Punčki, nastupaju i pjevaju vrlo sugestivno i izražajno, ponekad radeći slične izraze lica.

Xiu Xiu u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Osim tog razloga, teško je zamisliti još ijedan zbog kojeg bi ovaj energičan i zabavan djevojački bend bio pozvan da otvori komoran i hermetičan koncert koji je uslijedio. Pisala sam ranije o tome kako u Hrvatskoj nema ženskim bendova ili onih kojima je žena na čelu, tj. da se mogu nabrojati na prste jedne ruke, a još manje ima izvođačica koje ne izvode nekakvu ne zahtjevnu i ne ambicioznu narodno-zabavnu varijantu glazbe, ali Punčke su jedna od uhu ugodnih iznimaka. Iako se ono što sviraju većinom može opisati kao žešći, ali mainstream, pop-rock s primjesama punka i jednostavnim, ali efektnim tekstovima koji ne odstupaju izvan uobičajenih tema – tinejdžerskog viđenja ljubavnih odnosa i autorefleksije, uživo djeluju usvirano, samouvjereno, Lucijin vokal je moćan, ali zvonak, i, najvažnije, odlično komunicira s publikom, što je nasušno nedostajalo Stewartovom nastupu.

“Ovaj tip djeluje kao da ima teških problema… Kao da ga je otac dirao kad je bio mali”, kaže moj prijatelj kojemu je sinoćnji koncert, u polupraznoj (i pregradama na pola smanjenoj) velikoj dvorani Tvornice, bio prvi susret s glazbom Xiu Xiu i likom i djelom Jamieja Stewarta. Oni koji su s time bolje upoznati, znaju da to nije istina, no i da su zlostavljanje i slične teške teme konstanta u njegovom desetgodišnjem glazbenom stvaralaštvu.

Xiu Xiu u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Na turneji u sklopu koje su stigli u Zagreb Xiu Xiu promovirali su svoj osmi studijski album Always, koji, iako su mahom eksperimentalni, avant-garde sastav, nudi popičnih trenutaka na bacanje, ponajviše zahvaljujući Stewartovoj suradnici Angeli Seo. I dok album obiluje synth-pop ritmovima, odlučnim bubnjevima, skoro pamtljivim melodijama, zborskim dionicma i bogatim instrumentacijama koje obavijaju mučne tekstualne slike (ali ta opozicija na nekakav zavodljiv način funkcionira), uživo djeluju distancirano i mračno. Istina je da bi koncertu možda pogodovalo da se odvijao u ambijentu nekog kazališta, gdje publika može sjediti i slušati sklopljenih očiju, pa možda dio razloga za suzdržanost i hladnoću s obje strane stagea leži u izboru prostora. No unatoč tome, čini se kako je i sam bend imao posve drukčije agendu od one da fanovima pruži dobar provod u srijedu navečer i da dodatnih razloga da ih i dalje vole i štuju.

Seo je svirala raznovrsne udaraljke i radila je to zavidno preciznim osjećajem za ritam, a Stewart je malo uzimao u ruke gitaru, malo harfu, malo mini keyboard, malo nešto što je nalikovalo raznobojnim praćkama kojima je gađao nedaleki gong. Ako ga se promatra u kontekstu konceptualnog performansa, nastup se može proglasiti donekle zanimljivim, ali bend poznat po plesnijim obradama, između ostalih i Rihannine Only Girl, nije pružio ništa na što bi se moglo niti lupkati nogom u ritmu, kamoli zaplesati. Odlukom da nižu fragmente pjesama, dakle ne cijele skladbe koje imaju nekakav prirodni tijek – uvod, sredinu i razrješenje – nego pjesme koje ne dočekaju svoj prirodni izdisaj nego staju taman “kad je najbolje”, onda kad bi trebale postati zanimljive, te da ih sviraju u ogoljenim, sirovim aranžmanima, gotovo da su onemogućili publici i onima koji su preslušali Always da uopće razaznaju koje skladbe čuju. Prepoznavanje se odvijalo uz pomoć dešifriranja tekstova nerazgovjetno otpjevanih melodija (ajde, “I Luv Abortion” je uvijek siguran orjentir), a Fast Car Tracy Chapman, stvar koju često izvode, Stewart je iskasapio izrecitiravši samo strofe u jednom dahu, bez refrena koji bi pokrenuli pjesmu i dali joj toliko potreban vrhunac ili barem uzlet koji se dogodi kad mu na njima glas ode u više oktave.

Od nekog čije pjesme tematiziraju bol, izoliranost, nepravdu, prokazuju državu i korumpirane političare i vojsku, koga se najčešće spominje kao glasnogovornika izopćenih, napaćenih, spasitelja onih na rubu samoubojstva, koji u njegovim pjesmama pronalaze utjehu, a u njemu srodnu dušu, bilo je za očekivati da će okupljenima barem pokušati pružiti katarzu kroz glazbeni doživljaj uživo. Izvodeći “Hi”, sa stihovima poput “If your bed is a living hell, say Hi / If you’ve poked your eyes out, say Hi / If your curtain is closed/ Yet you are still standing behind it, say Hi”, dao je tračak nade da možda neće sve otići k spomenutom vragu i da će zastor, ili “četvrti zid”, popustiti. No one koji su tamo došli u nadi da će im pružiti ruku i povući ih gore, Stewart je ipak pustio visjeti.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X