Ja sam jednostavan čovjek pa ako vidim da se netko zove Obognjayar, a da mu se album pak zove “Some Nights I Dream of Doors”, ne razmišljam baš previše nego kliknem i gotovo mi nikada nije žao. Tako je bilo i ovaj put jer Obongjayar bi u sljedećih nekoliko godina mogao eksplodirati na svjetskoj sceni.
Obongjayar pripada mlađoj generaciji londonskih muzičara s pretežito afričkim korijenima i da se u Englesku preselio nešto ranije i s nešto više godina, lako je zamislivo da bi i on završio na sad već kultnoj kompilaciji “We Out Here” iz 2018, a od koje je sve počelo i nakon koje se London nametnuo kao meka najzanimljivije nove evropske, a počesto i svjetske glazbe. Obongjayar bi na kompilacijskom albumu bez sumnje mogao stajati bok uz bok uz na primjer, Nubyu Garciju, a koja mu uostalom i gostuje na singlu s albuma ‘Wrong For It’ ili uz Shabaku Hutchingsa, Theona Crossa, Kokoroko i slične. Ipak, ono što Obongjayara odvaja od ostatka spomenute ekipe u manjoj ili većoj mjeri jest što se ovdje ne radi o nekoj osuvremenjenoj verziji jazza ili instrumentalnog funka, nego o čistokrvnom pop albumu nakrcanom zanimljivim pop pjesmama u pristupačnom radio friendly pop formatu ukupnog trajanja od 35 minuta s 12 pjesama koje u prosjeku traju dvije i pol do tri minute. Usporedbe radi, već spomenuta kompilacija “We Out Here” traje 54 minute i broji 9 pjesama od kojih niti jedna ne traje kraće od pet i pol minuta.
U tome je prava zavodljivost ovog albuma jer Obognjayar je ovdje uspio pomiriti suvremeni jazz kakav se danas svira u Londonu s pop formatom koji nikome nije predug, prekratak ili pak prenapadan, a pop koji je ponudio nikako nije trivijalan, već zapravo crpi ono najbolje iz nekoliko pravih frontova. Prvi front svakako je afričko naslijeđe koje je, osim u nigerijsko-britanskom naglasku, najočitije u ritmici onih pjesama koje su malo više vođene gruvom od nekih drugih poput uvodne “I Try” koja odskače i po harmonijskom iznevjeravanju na refrenu što svakako nije karakteristično za everyday pop pjesmu (no nečemu sad o tome, ne morate se bojati), ponajbolje “Message in the Hammer”, “Sugar” ili “Tinko Tinko”.
Drugi front je Obongjayarov vokal koji je prije svega baršunast i prepoznatljiv, a još važnije, može s lakoćom prelaziti iz nježnog pop falseta u agresivni rašpasti spoken word kakav uvjerljivo mogu izvesti (nemojte me krivo shvatiti) samo ljudi s afričkog kontinenta ili pak ugodan puni glas koji plovi melodijama karakterističnima za one odsvirane na kalimbi. Treći front je ono na čemu je album izgrađen i zbog čega i zvuči toliko ujednačeno, a to je dominacija synth bassa i organskih ili elektroničkih udaraljki. Sve to zajedno kroji izazovan i inteligentan pop koji mogu slušati i oni koji nisu previše skloni tom žanru kao i oni koji od glazbe traže nešto više od pamtljivih refrena i hrpe nekakvih producentskih efekata i trikova.
“Some Nights I Dream Of Doors” album je koji je pronašao svoje mjesto u nekoj praznini za koju se čini da je ostala neiskorištena jer ju onomad nije baš najbolje iskoristio Femi Kuti koji nikada nije uspio napraviti dovoljno velik i suvremen odmak od onoga što je svirao njegov otac Fela. Ovo nisu političke ili revolucionirane pjesme, ovo nije afro-beat, novi londonski jazz ili američki hip-hop ili rap, nego iznenađujuće originalna muzika naslonjena na ono što se danas može čuti u svjetskom eteru, ali na autentičan način, a Obongjayar bi mogao, ako ne poklekne pred industrijom ili imperativom umiljavanja publici, u sljedećih nekoliko godina eksplodirati na sceni i postati nezaobilaznim djelom fundusa glazbenika za koje svatko prije ili kasnije mora čuti.
Ocjena: 8/10
(September Recordings, 2022.)