Koja muda moraš imat’ da izađeš na cestu, klekneš pred tenk i onda ga razoriš?

Navik on živi, ki zgine pošteno –oduvijek sam voljela taj stih Frana Krste Frankopana. Ja i cijela nacija, doduše.

Danijela Matijević

Takvi trenuci su rijetki bome, jer uvijek nekako imam osjećaj da sam u sukobu s kolektivnom sviješću svoga naroda. Pitam se ovih dana, u jeku razbijanja ćiriličnih ploča i sramotnog referenduma koji želi virit’ u tuđe krevete, kako bi bilo preformulirati tu rečenicu Frankopana u “navik on živi, ki ŽIVI pošteno“? Jer, čini mi se da je nama Hrvatima “lakše“ pošteno ginut’ nego što pošteno živjet’. Tisuće su, naime, pošteno izginule pred dvadesetak godina da bi, kako stvari stoje, nekolicina nepošteno dobro živjela danas. A, mi ostali koji se trudimo pošteno živjeti razapeti smo između svog bezumlja preživljavanja, neimaštine, krađe, lažnog patriotizma, sirovog nacionalizma, katoličke licemjerštine, pritvorenog bivšeg premijera, nesposobnog sadašnjeg premijera, monstruoznih moralista poput Željke Markić i “svijetlih“ ekonomskih prognoza kako ćemo još godinama grcati u bijedi. Ako želiš ostati normalan u Rvackoj, najbolje je da ne čitaš novine jer s naslovnica će te zaskočiti najnoviji visokopozicionirani kleptoman i oteti ti ono malo siće što imaš za kavu, televizor udri čekićem svaki put kad iz njega iskoči nemušta Željka Markić, a portale otvaraj samo u nužnoj potrebi za vremenskom prognozom kako bi znao što obući za trčanje po savskom nasipu. Jer, jedino te (doslovce , ne biblijski) “znoj lica svoga“ može spasiti od svog jada hrvatske stvarnosti.

Tako sam ja jučer navečer nakon mantranja na nasipu, preskočila novine, ugasila sve portale, čekićem ubila te-ve, a ne dvojezičnu ploču, udahnula i s 13. kata svog visokog zamka, podbočila se na prozoru. Gledala u grad i palila cigaretu. Na Vukovarskoj su lampioni. Svijetle dostojanstveno i šute. Tako bi sutra trebalo obilježiti 22. godišnjicu pada herojskog grada. Dostojanstveno i šutnjom. Vi “veliki Hrvati“, usta punih mržnje, probajte jebeno zašutjeti na jedan dan! Da li vam je poznato da se pijetet izražava šutnjom? A, ne dizanjem tenzija Stožera u medijima o podijeli unutar Kolone sjećanja na “nevukovarsku“ i “vukovarsku“ Hrvatsku, što god to značilo. Bilo bi mi drago kad bi mi gospodin Tomislav Josić objasnio što to znači? Da li ja ne volim Hrvatsku ako smatram da je čekićanje po slovima ćirilice bezumno, osvetnički jadno i nikome ništa dobro neće donijeti? Jer, nije nas napadao Ćiril, već Slobo, Šešelj, Martić, Šljivančanin i ostali krvožedni gadovi. Zločin uvijek ima ime i ne smijemo dozvoliti da se cijela srpska manjina u Hrvatskoj osjeća kao protudržavni element jer, eto, malo nam je bijesu, zbog svoje bijede, došlo da čekićamo po njima.

Gospodine Josiću, da li ja ne suosjećam sa žrtvom Vukovara ako smatram da je stupidno trošiti pare na vaš prijedlog za referendum o dvojezičnosti umjesto da prikupljate sredstva kako bi, primjerice, vukovarska Opća bolnica napokon dobila kliničkog psihologa? Taj napaćeni grad, naime, sve ovo vrijeme nema potreban tim psihologa i psihijatara koji bi bar malo mogao zaliječiti vukovarskim ljudima dušu. Zašto ne protesirate protiv toga što Ministarstvo nikada u vaš grad nije poslalo ljude koji bi psihološki pomagali stradalnicima rata? Zašto se niste založili za aktivnije procesuiranje onih koji su zaista činili zvjerstva po Vukovaru, a sada u miru drmaju po šljivovici kao što su onda s tim istim zadahom šljivovice silovali vukovarske žene? U tekstu za hrvatsko izdanje Rolling Stonea, Ivana Simić Bodrožić navodi slučaj žene iz Vukovara koja je odlučila podići optužnicu protiv silovatelja: “Proces je na sudu trajao sedam godina u kojima je ona nebrojeno puta svjedočila, pritom je počinitelj sve to vrijeme slobodno šetao gradom. Jedno jutro ga je srela u banci i udarila kišobranom po glavi, više nije mogla izdržati. Presuda je donesena prije nekoliko mjeseci, osuđeni je silovatelj nakon presude pobjegao u Srbiju. I danas živi tamo.“

Da ste se ikad strastveno založili (deklarativne izjave po medijima ću zanemariti) za bilo koji ovakav konkretni problem u gradu Vukovaru, kao što ste se strastveno aktivirali oko dvojezičnih ploča i referenduma, imali bi ste moju podršku. S obzirom da niste, zaključujem da vam je lakše čekićem po slovima istjerivati pravdu. To nije vrsta domoljublja koju ću ikada podržati. To mi nikada neće biti način da volim svoju Hrvatsku.

Gospodine Josiću, trebali biste se ugledati na jednog čovjeka kojeg baš ne simpatizirate previše. Ugledajte se na Predraga Matića Freda. Kada pogledate Matića ne poželite li imati bar djelić njegovog mira i dostojanstva? Predrag Matić  je za mene pojam istinskog patriotizma i herojstva. Mislim da se takvi rijetko rađaju. Vukovarac, dragovoljac Domovinskog rata, heroj s Trpinjske ceste na kojoj je Osom (ručni bacač raketa) raznio osam neprijateljskih tenkova. Čovječe, osam! Ma, da je i samo jednog zveknuo. Ni ne mogu zamisliti koja muda moraš imat’ da izađeš na cestu, klekneš pred tenk i onda ga razoriš. Respekt. Točka.

Ali, ne. Hellooouuu, pa ovo je Hrvatska. Nema tu respekta. Odvratno mi je bilo gledati kako su pojedine braniteljske udruge proteklih mjeseci blatile ovog časnog čovjeka osporavajući mu njegov ratni put, propitkujući zasluge i klevetajući ga zbog svojih uskih partikularnih interesa. Još kad se Matićevoj biografiji doda činjenica od 207 dana robijanja u srpskim logorima i nakon sve te agonije, ljubav sa Svetlanom (pazi: Svetlanom) Patković koja je tijekom rata slijedom okolnosti završila u Beogradu, onda mi dođe da krenem pisati scenarij nekog, napokon dobrog, ratnog domaćeg filma. Scenarij na stranu, životna priča Predraga Matića dokaz je kako i najstrašniji događaji u časnom čovjeku nikada neće roditi mržnju. To je Hrvatska kakvu priželjkujem. To je jedini patriotizam kojeg priznajem. S tom misli ću se danas pokloniti žrtvi Vukovara. U tišini.

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh