Odlazak pjevačice koja je insipirirala Janis Joplin i Keitha Richardsa

In memoriam – Etta James, 25. siječnja 1938. – 20. siječnja 2012.

Etta James - cover albuma 'All The Way'

“Etta James je napokon umrla” glasila je jedna od prvih vijesti u petak, 20. siječnja 2012. Semantička greška usred sintaktički pravilnog naslova Daily Maila izazvala je zgražanje unatoč očitim aluzijama na najprepoznatljiviju pjesmu iz njezinog opusa. Naslov pjesme “At Last” tako je postao “napokon” u naslovu. No, tendencija bacanja lovorika post festum ili post mortem ovdje ne bi bila neobična i iritantna, barem ne više nego inače, a reakcija na ovakav naslov ne bi bila toliko licemjerna da je ova glazbena legenda (koliko god da se danas razbacivali ovom imenicom) za života dobila zasluženo poštovanje. Razlog tomu možda je najbolje objasnio njezin menadžer Lupe DeLeon u priopćenju o smrti za CNN rekavši: “Etta James is unmanageable, and I’m the closest thing she’s ever had to a manager” (Zbog male lingvističke igre ostavljamo citat u izvorniku, op.a.) . Etta se za života nije dala kontrolirati, a svaki put kad bi dignula glas za sebe, proglašavali bi je nestabilnom, neuračunljivom i, u najnovije vrijeme, dementnom. Možda će u skoroj budućnosti upravo ona poslužiti kao novi materijal teoretičarima rodnosti, no dotad će za njom žalovati svi oni koji su ikada poslušali barem jednu njenu ploču.

Etta James rođena je 25. siječnja 1938. u glavnom gradu američke industrije zabave – Los Angelesu kao Jamesetta Hawkins. Kći tada četrnaestogodišnje djevojčice Dorothy Hawkins i nepoznatog bijelog oca, već je u najranijoj dobi napuštena, da bi se kroz prve godine života selila u domove različitih skrbnika, među kojima se najviše zardžala kod stanovitog Sargea i Mame Lu, kako piše u svojoj autobiografiji. Iako su ju fizički zlostavljali, par je, nesumnjivo, bio zaslužan za prve početke razvijanja talenta petogodišnje Jamesette u gradskoj baptističkoj crkvi. Upravo je na njihovo inzistiranje djevojčica pohodila svoje prve sate pjevanja i razvijala svoj snažan vokal u crkvenom zboru, ali i u kući u gluho doba noći kada bi nasilnim skrbnicima u pijanim večerima nedostajalo pjesme. Izvlačili bi djevojčicu iz kreveta kako bi zabavljala u oblaku dima pijane prijatelje Mame Lu i Sargea. No, već kao dvanaestogodišnju djevojčicu biološka ju majka odvodi u San Francisco gdje ju kao jazz fanatik pokušava natjerati na sviranje jazz skladbi na klaviru što je buntovna djevojčica odbijala, a kasnije mnogo puta požalila. Život s majkom bio je nepredvidiv, a Etta je na umu imala dvije stvari: željela je napraviti nered gdje god se našla i željela je biti zvijezda.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=mmJkt10FMDM[/youtube]

U San Franciscu uskoro pod utjecajem doo-wopa osniva ženski sastav Creolettes, inspiriranom njezinom bojom kože, ali i ostalih članica koje vrlo brzo, pod nikad utvrđenim okolnostima, prepoznaje Johnny Otis – multiinstrumemntalist i producent koji je umro tek šest dana prije Ette 17. siječnja 2012. Otis im prisrbljuje prvi ugovor s Modern Recordsom, te se poigrava s imenima, nazvavši bend Peaches, a ime bucmaste Jamesette preokreće u Ettu James. S njom 1954. snima i prvu samostalnu singlicu „The Wallflower (Dance With Me, Harry)“ koja postaje nova kontroverza kao odgovor na provokativni original „Work with Me, Annie“ Henka Ballarda. Menadžer i maloljetna štićenica počeli su putovati Amerikom nakon što je krivotvorio majčin potpis o pristanku na putovanje s maloljetnicom. Majka joj je tad bila u zatvoru, što pjevačicu nije zabrinjavalo i to je razdoblje isticala kao najljepše razdoblje svog života, kada je ujedno i upoznala Johnnya „Guitar“ Watsona koji bi joj duž zemlje pjevao svake večeri u autu kojim je trojac putovao. Upravo njega je navodila kao jednog od najvećih uzora i najdražih pjevača ikada. Iako se redovito borila s rasnom diskriminacijom, odnosno rasističkim uvredama i zatvaranjem vrata, temperamentna Etta ne bi se dala pokolebati, a u svakom sukobu adekvatno bi uzvratila, ne tražeći mušku pomoć. Od tinejdžerskih je dana pokazivala svoju ratobornost i samostalnost, a nerijetko je bila nazivana vulgarnom i neurotičnom. Međutim, uza sve kritike i diskriminaciju, od relevantnih ljudi koji nisu mogli sakriti oduševljenje, dobivala je podršku.

U ranim dvadestima, James upoznaje entuzijastičnog Leonarda Chessa, kojem se nakon isteka ugovora s matičnom kućom pridružuje u njegovoj Chess Records 1960. godine. Chess je kao mladić, u inat okolini koja ga je osudila na propast, odlučio uspjeti kao glazbeni producent i izdavač, a nišu za samorealizaciju pronašao je u crnačkoj glazbi kao izrazu s najviše emocije i težine jer proizlazi iz iskustva i duše. Svoje je prve dane kao prodavač vinilnih ploča započeo u svom domu i uredu na kotačima, starom Cadillacu, te uskoro upoznaje nemirnog i temperamentnog Muddya Watersa. Dalje>>

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X