Smatra se da je Osamu Tezuka (1928.-1989.) ‘otac’ ili ‘bog’ mangi. Tezuka je svoju karijeru autora stripova započeo četrdesetih godina prošlog stoljeća kada inspiriran Waltom Disneyjem stvara prve superpopularne japanske stripove za djecu kao što je ‘Astro Boy/Mighty Atom’.
Krajem sljedećeg desetljeća pojavljuje se nova generacija autora mangi, poput Yoshihiro Tatsumija i Masahiko Matsumota. Oni su bili Tezukini učenici, no željeli su stvarati mange za odrasliju publiku, sa težim temama i eksplicitnijim prizorima. Ti stripovi dobivaju naziv gekiga, što u doslovnom prijevodu znači „dramatične slike“, čime se htjelo istaknuti suprotnost pojmu manga, koji u doslovnom prijevodu znači „zabavne slike“.
Tezuka se u početku opirao ovom pomaku, pa tako 1959. objavljuje esej u kojem tvrdi da autori mangi ne bi trebali stvarati ništa što ne bi dopustili djeci da čitaju. Međutim, nakon što se 60ih uglavnom bavio animacijom, početkom 70ih i Tezuka počinje stvarati svoje gekige. Dosad smo na hrvatskom jeziku u izdanju Fibre imali priliku čitati Tezukina višetomna djela „Buddha“, „Adolf“ i „Oda Kirihitu“, a ove godine je u jednoj knjizi objavljen i kompletni „MW“.
Tezukin odgovor na „odrasle“ stripove bio je da svoje gekige učini još dramatičnijim od onih dotad viđenih. „MW“ je možda njegovo najmračnije i najciničnije djelo. Već uvodna epizoda otmice bankara i njegovog sinčića šokira čitatelja, no to je samo početak.
Radnja stripa se vrti oko dva lika i njihova međusobna odnosa. Prvi je Michio Yuki, mladi zaposlenik banke sa karijerom u usponu, brat slavnog glumca. Drugi je katolički svećenik Iwao Garai. Njih dvojica su jedini preživjeli nakon incidenta koji se dogodio petnaest godina ranije, kada je tajni bojni otrov imena MW pobio kompletno stanovništvo jednog otoka. U incidentu koji je zataškan su sudjelovale japanska vlada i strana sila koja se u stripu naziva „nacija X“, premda je prilično očito da se radi o SAD-u. Izlaganje otrovu od Yukija je učinilo najgoreg sociopata i psihopata kojeg je svijet vidio. U slobodno vrijeme on je otmičar i ubojica bez trunka empatije, koji ne preza doslovno ni od čega. Incident je imao potpuno drugačiji efekt na Garaija. Od nekadašnjeg delikventa i nasilnika postao je svećenik koji je život posvetio činjenju dobra. Njih dvojica su izlaganje plinu preživjeli jer su noć proveli skriveni u špilji. Te večeri u špilji je također počeo njihov ljubavnički odnos koji traje do danas.
Garai je jedini koji zna istinu o Yukiju i njegovim nedjelima, međutim ne želi ga prokazati. Nije samo grižnja savjesti to što sprječava Garaija da Yukija otkrije policiji (ili da ga ubije), tu je i njegov svećenički poziv. Gari osjeća dužnost da spasi Yukija od ludila koje ga je obuzelo, da spasi njegovu dušu. To mu se pretvara u opsesiju i glavni smisao života. Tezuka ukazuje na kršćanski paradoks postavljajući pitanje: zaslužuje li svaka, pa i apsolutno najgora osoba priliku za pokajanje i oprost?
S druge strane, „MW“ je sumorna, nihilistična slika svijeta nakon Drugog svjetskog rata, obilježenog utrkom u naoružanju i strahom od oružja masovnog uništenja, svijeta u kojem zakulisne geopolitičke igre odlučuju o sudbini masa.
Tezukin prikaz homoseksualnosti ima kompleksniju pozadinu nego što se u prvi mah čini. U starom Japanu muška homoseksualnost nije bila tabu, tradicionalno se prakticirala u budističkim samostanima, a bila je i dio samurajske tradicije. Obično se radilo o odnosu starijeg i mlađeg muškarca (što imamo i u stripu „MW“). Stav Japanca prema homoseksualnosti mijenja se i postaje neprijateljskiji pod utjecajem Zapada tijekom vladavine cara Meijija (1868.-1912.). U ranim mangama, ne samo da je homoseksualnost bila tabu, već je tabu bila i heteroseksualna romansa. Početkom 70ih u shonen mangama koje su bile namijenjene adolescentskim djevojkama, pojavljuju se prikazi muško-muških romansi, te nastaje čitav podžanr takvih mangi nazvan shonen-ai.
U „MW“ se isprva može činiti kako homoseksualni odnos Yukija i oca Garaija služi kako bi se naglasila devijantnost njihovog poremećenog odnosa, no Tezuka u poglavlju „Obrat“ eksplicitnije iznosi svoj stav o homoseksualnosti. U tom poglavlju Garaija ucjenjuju s objavom isceniranih fotografija iz homo bordela. Međutim, urednica časopisa kupi fotografije samo kako bi spriječila njihovu objavu, te smiri Garaija poručivši mu kako je istospolna ljubav prihvaćena u nekim državama izvan Japana, te kako to nisu ničija posla, bio on pripadnik klera ili ne. Nakon toga vidimo kako urednicu kod kuće dočeka zagrljaj njene ljubavnice kojoj ova kaže da je taj dan učinila dobro djelo.
Tezukin crtež je kinetičan, ogoljen, ponegdje na razini karikature. Manje zainteresiran za anatomsku vjerodostojnost i pozadinske detalje, a više za dinamičnost i emotivnost prizora (može se reći da je to i inače karakteristika prepoznatljivog manga stila crtanja, no kod Tezuke je to još izraženije). Povremeno Tezuka eksperimentira i sa kadriranjem, podjelom prozorčića na stranici i osvjetljenjem (ipak manje nego u nekim drugim svojim djelima).
„MW“ možda nije Tezukino najbolje djelo. Mnogima će često biti mučan i previše nihilističan, a vjerojatno će biti i onih kojima se neće dopasti crtež. Međutim rijetko kad ćete naići na tako provokativan i odvažan strip.
(Fibra, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
