Iako je bio zakazan za dan u kojemu je Zagreb bio paraliziran snježnom mećavom, pa su čitavog dana kružile glasile da se neće ni održati, Zagrepčani su sinoć u prepunoj Tvornici proslavili 30. rođendan Partibrejkersa, u atmosferi koja je više nalikovala na stadionski nego na klupski koncert. Tvornica je za tu svečanu prigodu otvorila baš sve svoje pogone i čak se i takva činila tijesnom za sve štovatelje Canetovog i Antonovog lika i djela.
Kad se sve zbroji i oduzme, Partibrejkersi su bend na čijim sam koncertima bila najviše puta u životu, sigurno preko dvadeset. Razlog toj suludoj brojki nije fanatizam ni opsesivna zaluđenost seksimadrfakerom Canetom, nego činjenica da sam odrastala u devedesetima, u ono mračno, ratno doba u kojem je sve što dolazi s istoka bilo proskribirano, a samim time automatski zanimljivo, posebno klincima. Zagreb je u ono doba, prije nego se pojavio superheroj Mate Škugor to the rescue, bio hladni mali grad u kojemu se nije događalo apsolutno ništa, s iznimkom elektronske scene koja je nekontrolirano bujala baš kao i trgovina sintetičkih droga.
Ako ste htjeli poslušati neki srpski bend, morali ste to učiniti u Sloveniji, gdje su se praktički na tjednoj bazi organizirali koncerti Partibrejkersa, Električnog orgazma, Obojenog programa ili Ramba Amadeusa za zakinutu hrvatsku publiku. Na te se koncerte odlazilo masovno, organizirano, ponekad autobusima, ponekad automobilima, i pamtim da su to bili najbolji tulumi koje sam ikada doživjela, još slađeg okusa jer su predstavljali određenu subverziju nekontroliranom pranju mozga o zlom istoku. Krajem devedesetih tenzije su donekle popustile i postali smo propusniji za kulturne proizvode s istoka regije, pa sam nekako zapostavila ono što je Janjatović nazvao ‘pesmama bratstva i detinjstva’, bendove na kojima sam odrastala i počela otkrivati nove, poput Darkwood Duba, Jarbola, Neočekivane sile, Oružjem protivu otmičara i drugih genijalaca koji su izrasli na temeljima beogradske škole rokenrola.
Tako sam se jučer, prebiravši po sjećanjima, zatekla šokiranom shvativši da puno desetljeće nisam uživo čula Partibrejkerse, bend koji sasvim suprotno onoj nomen est omen poslovično proizvodi najbolju koncertnu energiju i koji valjda u čitavoj karijeri nije imao loš koncert. Bend je sinoć bio raspoložen kako i dolikuje slavljeniku i preko dva sata, s dva bisa, nizali su se hitovi koje je publika gladno gutala, pjevajući skupa s raspoloženim Canetom svaki stih lakonske poezije tipične za Partibrejkerse, plešući orgazmički na repertoar u rasponu od kratkih garage punk stvari s početaka karijere, do onih bluzerskog ugođaja u kojima je Cane malo refleksivnije pristupio promišljanju svijeta oko sebe i intimnih previranja, a Anton imao više prostora da pokaže kakav je genijalni gitarist, poput “Molitve” ili “Ledenog doba”. Pažljivo osmišljenom set listom napravili su fini presjek kompletnog opusa, ne izostavivši gotovo ništa.
Iako već lagano ostarjeli, Anton je svirao kao napaljeni klinac, dok se lepi Zoran Kostić Cane, odjeven u atipičnu crnu polo majicu koja prikriva pivski trbuščić, kretao po stejdžu svjestan pogleda obožavanja također ostarjelih rokerica, glumatajući u svom prepoznatljivom šmekerskom stilu, samouvjereno kao i prije dvadeset godina kada je svirao s Johnnyjem Deppom kojega je Kusturica doveo u Beograd nakon snimanja filma “Arizona Dream” i koji se pored Canetove karizmatične energije doimao kao neki ljepuškasti dječarac izgubljen u vremenu i prostoru. Dalje>>