Dva izvrsna projekta neobičnih glazbenih simbioza dobila su ovih dana svoja vinilna izdanja. Riječ je o „Prvoj rezidenciji“ i „Drugoj rezidenciji“ Pionirskog doma iz Pule.
Obzirom da je planina Učka nekad prepreka i za vijesti iz Istre prema kontinentalnom dijelu zemlje, treba malo vremensku kazaljku vratiti unatrag i pojasniti neke stvari.
Godine 2015. je poznati i nagrađivani pulski glazbeni producent Edi Cukerić u prostoru udruge Tondak u Rojcu pokrenuo Pionirski dom kao međunarodni studijski program koji spaja suvremenu glazbu s pjesničkim autorstvom.
Ideja je bila da Rezidencijalni program nudi umjetniku prostor, vrijeme za rad i istraživanje unutar vlastitog umjetničkog područja, te da uključuje smještaj, produkcijsku potporu, izlaganje i predstavljanje. A kako je tada pojasnio Cukerić, sam naziv rezidencije izraz je nostalgije prema nekadašnjem Pionirskom domu u Puli gdje su oni kao djeca stasali; u tamošnjoj knjižnici, uz glumu, filmove subotom, ples i sviranje te su htjeli u stvaralačkom smislu dobiti duh tog Pionirskog doma.
Dvije godine kasnije, u svibnju 2017. projekt dobiva i svoju službenu internetsku stranicu. Tada je bilo postavljeno na nju sedam skladbi koje su u toj prvoj rezidenciji kreirali Aleksandar Stojković – ST, pjesnik i frontmen Goribora, Luka Žužić, jedan od najznačajnijih hrvatskih jazz glazbenika mlađeg naraštaja (Big Band HRT-a, Tamara Obrovac, Edo Maajka, Gustafi…), Alen Rosanda klavijaturist i gitarist pulskog sastava The Chweger i Branko Crnogorčić producent, snimatelj i član pulskog benda Snovi, a u tom trenutku su u Rezidenciji zajedno stvarali Mario Knezović iz mostarske grupe Zoster i međunarodno priznati DJ Filip Motovunski.
Godine 2019. najavljena je i treća Rezidencija na kojoj su sudjelovali osječki reper Kandžija i sarajevski multiinstrumentalist Srđan Vranić – Duco član nekadašnjeg Rundek Cargo Trija.
Sve spomenuto, bez obzira što su pjesme bile dostupne online ovih godina, ipak je vapilo za finalnim produktom, u ovom slučaju vinilnim pločama, što se dogodilo ovog proljeća. Na dva zasebna vinila (jedan plave, drugi bijele boje) objavljene su prve dvije „Rezidencije“, čime je vrijednost Cukerićeve ideje dobila na težini i u diskografskom smislu. A pored toga što ovaj projekt zaslužuje da se piše o njemu, nudi se na uvid svježina, snaga i kvaliteta, bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Dovoljno je samo vinile „Rezidencije“ staviti na gramofon.
Pionirski dom „Prva rezidencija“ – Aleksandar Stojković ST i Luka Žužić
„Prva rezidencija“ je masterpiece. Tvrdim to neuvjetovano prvim desetogodišnjim izborom najboljih domaćih i regionalnih albuma ove redakcije koja je odlučila da je „Evo je banja“ Goribora s početka desetih album desetljeća. Jednostavno, pjesnički kapacitet Aleksandra Stojkovića ST-a čini se neiscrpnim, jednako koliko i njegova osobna karizmatična interpretacija stihova. A o tome koliko je multiinstrumentalist Luka Žužić (koji na „Rezidenciji“ svira klavijature i trombon) imao otvorene sve čakre kreativnosti u radu s ST-om dovoljno je reći da i to ulazi u sferu najboljeg što je u karijeri dao.
Jest da nepostojanje Goribora svih ovih godina budi određeni žal, no ST je na svoj način decentno ipak konstantno prisutan na sceni. Glazbena predstava s braćom Sinkauz (East Rodeo) „Malo je dovoljno“ nekoliko je godina bila uvijek dupkom popunjena kad je bila na repertoaru u zagrebačkom MM Centru (treba se nadati da će snimka jedne od njih biti objavljena u nekom obliku, obzirom da postoji, op. a.), dok „Prva rezidencija“ Pionskog doma možda najzaokruženije dočarava post-Goribor fazu Stojkovićevog rada.
Ukratko, s „Prvom rezidencijom“ ST je (opet) vruća roba na sceni, kao što i fanovi Goribora uistinu mogu ovo djelo smatrati punkrvnim nasljednikom te priče, a ako kojim slučajem sve to zaživi i na pozornici, interesa neće nimalo nedostajati.
U osam fenomenalnih skladbi, ili bolje kazano simbioza Stojkovićeve lirike i Žužićevog zvuka kirurškim rezovima je dočarano društveno, egzistencijalno i filozofsko stanje duha ovih prostora. Prošlo je četiri godine otkad je djelo nastalo, no stihovi i glazba aktualno rešetaju srž kao da su nastali jučer. Trip-hopom pogonjeni i Žužićevom jazz-psihodelijom obojani, stihovi Alekssandra Stojkovića dobuju sudbinskom snagom.
Uvodna „Srce pamti“ koliko traži mjesto pod suncem za sve nas drukčije, toliko kao da neverbalno poručuje: „Fali vam je Goribor, evo vam ovo, jednako je dobro.“. Potom dolazi „Kap po kap“ koja nevjerojatnom lakoćom lijeva zagasiti akvarel večernjeg života u stambenoj zgradi, a na nju se nadovezuje „Bioskop“ kao pogled u ‘retrovizor mladosti’ i sudar (ili čudnu simbiozu) životne i radne migracije drogom razbijene omladine i teškim životom zgažene radničke klase.
„Kako se osećaš“ također dolazi kao svojevrsno zatvaranje, uvjetno kazano ‘triptiha’, započetog s „Kap po kap“ u kojoj se očitava nemoć organiziranja naših života u vremenu koje nas proždire po sistemu da je beskrajno dugo kad nas snađe ono što ne volimo i prokleto kratko za sam život.
B stranu otvara „Divna promena“, ujedno i divna pozitivistička promjena u ST-ovoj duši ispunjenoj nokturnom. Ta pjesma prekrasno opisuje lakoću života kad čovjek pronađe srodnu dušu, pa u Stojkovićevom slučaju s ovom pjesmom pada u vodu i ona teorija da pjesnika neće stihovi kad nije nesretan. No tu letargičnu idilu oštrim rezom prekida „Da je bilo dobro“ u kojoj se pjesnik jasno i glasno obračunava s onom starom izrekom o tome kako je nekad bilo bolje, a koja uvijek u konačnici služi kao alibi da se u sadašnjosti ne čini ništa osim apatičnog dozivanja romantizirane verzije prošlosti.
Posljednja „U noći“ donosi metaforički premaz koji još jednom ruje po egzistencijalizmu. Stojkovićeva noć u toj pjesmi je negdje na istoj ravni kao i ona Sokratova tama u pećini gdje vatrom obasjana tijela i predmeti stvaraju sjenke na zidu koje iako vidljive ne treba doživljavati stvarnima. I kod Stojkovića su u noći prikaze puno strašnije nego što se to u stvarnosti čini, a iako je ton pjesme mračan, pjesnik ipak senzibilizira svjetlost i poziva da se prema njoj krene. To je u konačnici i najvažnija promjena u njegovom pjesništvu nakon Goribora – svjestan je nevolje i mraka, ali je borben kad se s tim mrakom treba suočiti i ispuniti život smislom. Iako je protok vremena neumitan, Stojković ne želi svoj život živjeti, kako sam kaže: ‘kap po kap’, što dakako senzibilizirano savjetuje i drugima.
Jedino ‘prokletstvo’ „Prve rezidencije“ Pionirskog doma je što su Stojković i Žužić već u startu toliko digli letvicu kvalitete da se čini da ju je teško nadmašiti.
Ocjena: 10/10
(Tondak, (2017.) 2021.)
Pionirski dom „Druga rezidencija“ – Mario Knezović i Filip Motovunski
Dakako, prijašnja rečenica neumitno kači „Drugu rezidenciju“ na kojoj su surađivali Mario Knezović iz Zostera i Filip Vrtarić poznatiji kao Filip Motovunski. Progovara i Knezović o sličnim društveno-filozofskim pitanjima već u uvodnoj „Okomito čovječanstvo“, ali njemu treba više rečenica za ono što Stojković poentira jednim stihom. Uz to, Knezović nema toliko istančanu dikciju i interpretaciju, a upravo to je nekad glavni element da kao slušatelji ne pomislimo niti jednog trenutka da pjesnik ne stoji iza svojih stihova.
S tom usporedbom (koja se ovdje nameće sama od sebe) dva de facto potpuno neovisna izdanja, ali skrojenih oko jedinstvene ideje, kristalno jasno dočarava koliko je Pionirski dom zahtijevan projekt. No da se ne stekne krivi dojam, Knezović i Vrtarić nisu podbacili.
Koherentnost njihove suradnje daje široki stilski i zvučni dijapazon. Konkretno, Knezović je efektno iskoristio groove Motovunskog gdje se za to otvorilo prostora, kao u spomenutoj uvodnoj „Okomito čovječanstvo“, no i Motovunski je također prilično prilagodljiv u kreiranje spore elektro-psihodelije oko stihova „Moji brodovi“, kao što je pokazao i weillovski touch kroz kabaratski ringišpil „Nosit ću sam“, koji otvara B stranu, ili pak postići efekt kao da se potpuno povukao kad osjeti da je trenutak za to, kao što je to slučaj s pjesmom „Bajna“, koja u konačnici može stajati i kao samostalni Knezovićev kantautorski broj.
Najveći eksperimentalni iskorak predstavlja „Du du du“ gdje se Knezoviću i Motovunskom vokalno pridružila Dijana Vidušin. Iako je de facto riječ o pjesmi plesnog retro štiha u kojem disco susreće ranu elektroniku osamdesetih, moment dugog kuhanja atmosfere (koji je karakterističan i za koncerte Zostera) u spomenutoj pjesmi je presudan je konstantno uspijeva unutar iste matrice otvarati nova poglavlja; prvo navede na pogrešan zaključak da je riječ o instrumentalu, a najviše iznenadi kad se ispostavi da je u pitanju žensko-muški duet. Nastavno na istu pjesmu lako je i odjavnu „Kaubojac“ s iščašenim puštanjem snimki unazad doživjeti kao dio „Du du du“ koji je namjerno napravljen kao antiklimaks.
Također ono što je pozitivno jest da „Druga rezidencija“ zvuči potpuno drukčije od opusa Zostera, ali i onog što radi Motovunski – kao da su obojica ušli u „Rezidenciju“ potpuno oslobođeni svojih umjetničkih prošlosti.
Ocjena: 8/10
(Tondak, (2017.) 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
