Nešto strmiji plesni podij ovogodišnjeg Motovun Film Festivala zatvorio je ni manje ni više nego zagrebački bend Porto Morto.
U svezi s trenutnim zbivanjima, Motovun Film Festival ovu je godinu uspio odraditi do kraja i po planu, usprkos knedlama u grlu i gorućim potpeticama. Nikad se ne zna kako i što, pod kojim uvjetima, s koliko posjetitelja, na kolikoj kvadraturi i s koliko ulaza i izlaza – često do zadnjeg trena, i dogovoreni je aranžman nerijetko podložan promjenama, sukladno krivulji trenutačne epidemiološke situacije.
Ljetna sezona je po tom pitanju dvosjekli mač – oni koji su u nju navodno ulagali, pritom uništivši skoro svaku održivu gospodarsku granu odgovorno ali bez trunke stida tvrde kako je cilj spasiti što se od sezone spasiti da, dok oni koji su se našli na vjetrometini nestabilnosti iste shvaćaju da život, trenutno, znači nesigurnost. Delta varijanta koronavirusa sve je bliža, a čovjek sa stola kupi mrvice – nadajući se najboljem.
Put se, međutim, na zadnjoj večeri ovogodišnjeg Motovun Film Festivala uspio osvijetliti provjeravanjem COVID potvrda pa je situacija izgledala dosta opušteno, izuzev nekoliko administrativnih grba u betonu na koje se baš i nema smisla osvrtati; ipak je ovo pilot situacija i svak’ se trudi snać’. Dakle, na ulazu se provjeri jesi li se bocnuo, jesi li se izborio ili su ti metnuli cijev u nos. Prođeš, i možeš na koncert. Dosta jednostavno.
Dva sata su ujutro. Iz Pule smo se dovukli do Motovuna. Imajući na umu da će svirka krenuti kasno, logično je bilo kasnije i krenuti. Logično, ali pomalo i glupo – motovunski reljef stvarno izmori Puležana.
Porto Morto s dva je uzastopna singla („Čekam ih“ i „Vrijeme za čilanje“ gdje Dario Stilinović Stil, vokal Spremišta, posrijedi stoji kao feature) najavio novi album „Portopop“ koji snažno odudara od svega što je bend dosad izbacio. Izgleda da će se, ako je singlovima za vjerovati, kretati u više različitih smjerova – lepeza friških paleta zvukova uglavnom inspiriranih nečime što najviše nalikuje modernom hip hop izričaju i šaroliki pristup aranžmanima otvaraju mnoga dosad neotvorena vrata, a produkcijski doima se polished koliko i neurednim. Isti je to Porto, samo što nije; čini se da će zadržati dušu, ali će zakoračiti u neke nove rovove.
Svirka je pak bila mrvicu tanja od one u Ljubljani 2019., tik pred izbijanje pandemije. Opet, na stage se penjalo u dva sata iza ponoći, tako da i tu nemilosrdnu satnicu treba uzeti u obzir. Nije nužno bilo mlohavo koliko prazno, izgledalo je kao da prisustvujem kakvom malaksalom afteru. Odsvirali su presjek „starih“ stvari sa daškom novog repertoara koji se uistinu suptilno prikrao među dosadašnji, stopio se sa atmosferom i publikom, što je rezultiralo u energičnoj, ali i znatiželjnoj atmosferi – na samom centru manijakalnog plesa, euforije i sreće. Ispada da je tanašnost o kojoj pričam na kraju u većoj mjeri utjecala samo na mene kao potpisnika ovih riječi, a ostatak publike, kao i mnoštvo dežurnih prvoredaša nije to tako doživio.
Zapravo, to su samo paralele – koje možda jesu, a možda nisu prisutne i s druge strane. Brass sekcija i dalje „vozi“ aranžmane, energija je i dalje prisutna, cijela struktura kako benda tako i kreativne poleđine i dalje je inspirativna, ali čini se da je na momente umor prevladao i one točke koje su trebale biti jake i izražene, bile u padu po pitanju elana. Izletničke su crtice u vidu gostovanja ispunili gore spomenuti Dario Stilinović Stil i Leo Beslać, a njihov je momentalni obol uočljiv čim nestanu sa pozornice. Obojica daju specifičnu punoću koja dobro legne uživo. Za sve ostalo – valja sačekati „Portopop“, pa vidimo. Zasad sve zvuči i izgleda stabilno i na mjestu.