Povratak na izvorište čistog estetskog užitka

‘Put do mora’ je roman u kojem dva lika putuju po fantastičnom krajoliku. I ne biste vjerovali, to je sasvim dovoljno da vas uvuče u svijet Sanje Lovrenčić.

Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora – Put do mora

Ogromnu popularnost fantasyja neki kritičari objašnjavaju kao posljedicu progresivističkog skepticizma. Budućnost ništa ne nudi, a ako i nudi to neće biti ništa dobro (gotovo svi vizionarski romani o dalekoj budućnosti su distopijskog karaktera). Mit o napretku prokazao se kao mit, u znanost kao spasiteljicu čovječanstva nitko više ne vjeruje, jedina relevantna ideologija je ideologija akumuliranja kapitala i povećanja profita itd. Taj depresivni realizam ponukao je ljude da spas potraže u anakronim društvenim sustavima, a vjeru u znanost zamijene nekom formom misticizma i duhovnosti. Potraga za zlatnim dobom – vremenom u kojem je sve bilo bolje – po nekim kritičarima je temeljna odrednica fantasyja. To što zlatno doba obilježava čvrsta, autoritarna, gotovo uvijek muška figura, regresivni proizvodni odnosi i binarni, apsolutni ideološki sustav samo je prirodna reakcija na postmodernistički relativizam koji dopušta apsolutno sve i ne uspijeva poslužiti kao temelj konstruktivne kritike. Fantasy književnost na taj je način postala suvremena varijanta epske književnosti u kojoj doduše nema stiha ni stroge metrike, ali formulaičnosti, topike i ponavljanja ima na pretek.

„Put do mora“ ne odgovara u potpunosti ovako zamišljenom fantasyju. I dalje je riječ o „starom svijetu“ – svijetu izbrazdanom magijom i feudalnim strukturama – ali svijetu koji ni po čemu nije rekreacija zlatnog doba. Svijet je to u koji ulazimo u trenutku krize, a likovi koje u njemu susrećemo ni po čemu ne odgovaraju predodžbama revolucionara i hiperracionalnih korektora sustava, već više od svega nalikuju izbjeglicama bez stabilnog identiteta – ljudima koji se trude preživjeti u kaosu rata. Sviračica Tisya i graditelj Arne glavni su likovi ove sage. Tisya je čuvarica ognjišta, spremnik nikonimorske tradicije koju pokušava i sačuvati i suprotstaviti kaotičnom bezumlju u obliku barbarske horde. Arne je najveći graditelj poznatog svijeta, osoba koja u malom prstu ima sve zakone klasične mehanike, statike i arhitektonske estetitke.  Nesupstancijalnom kaosu, destruktivnom i bezvrijednom jednoumlju „onih-koji-vrište-zajedno“, Sanja Lovrenčić će pokušati suprotstaviti dva naoko odvojena, a zapravo srodna aspekta ljudskih djelatnosti – poeziju i tehniku. No, to neće činiti s pijedestala. Arne i Tisya su prije svega punokrvni književni likovi, a tek onda bilo što drugo. Likovi s manama i vrlinama – pomalo naporni, pomalo uporni, pomalo racionalni i pomalo hiroviti.

„Put do mora“ ne nudi nikakve konkretne odgovore niti naznake predstojećeg sukoba. Ono što nudi je panorama svijeta kojim se kreću Arne i Tisya. I upravo u tom aspektu Sanja Lovrenčić briljira. Naime, „Put do mora“ je manje pripovijest o jednom svijetu koliko je njegov opis. Sanja Lovrenčić ispisuje ovu knjigu koristeći eliptične rečenice i zamjenjujući stukturu romana strukturom poeme. Zbog prirode svijeta kojim se kreću Arne i Tisya, kao i zbog njihovih vlastitih karaktera, ni rečenice koje ih opisuju ne mogu imati čvrstu, denotativnu strukturu. „Put do mora“ ispripovijedan je u polovičnim iskazima, u polu-aluzijama i okolišanjima, u slikama umjesto u pokretima, u pjesmama i legendama čiji je ritam potpuno različit od ritma proznog teksta. Zbog svega toga „Put do mora“ je neobična pojava u hrvatskoj književnosti. Kompleksnost i ljepota njegovog jezika, kreativni zamah autoričinog svjetotvorstva i izostanak referenci na suvremenu politiku čine od njega djelo vrijedno pozornosti. Ono što mu se može zamjeriti jest relativna nedorečenost i osjećaj „praznog hoda“, no to je boljka svih prijelaznih romana u serijalima. Internetski komentar o drugom dijelu „Gospodara prstenova“ to najbolje sažima – „to je najljepši film o dva čovjeka koji prelaze planinu“.

„Put do mora“ je roman u kojem dva lika putuju po fantastičnom krajoliku. I ne biste vjerovali, to je sasvim dovoljno da vas uvuče u svijet Sanje Lovrenčić. Možda „Put do mora“ i nije najrelevantnije djelo u kontekstu književnosti kao angažiranog pisma, ali je svakako savršen primjer pomalo zaboravljene funkcije književnosti  – one demiurške. Kako smo već izgubili vjeru u književnost kao izvorište i pokretača promjene ostaje nam da joj se vratimo kao izvorištu čistog estetskog užitka. Na tom polju „Putu do mora“ se doista nema što zamjeriti.

Izdavač: Mala zvona, 2010.

Cijena: 218 kuna

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X