‘Prometej’ – impresivni ‘početak’ SF sage

Prometej ne nudi sve ono što su nudila prva dva filma iz serije – klaustrofobičnu atmosferu prvenstveno, no ima za ponuditi štošta drugo, štošta novo.

‘Prometheus’

Gledao sam nedavno vrlo zanimljiv i poznat naslov iz 90-ih, kojeg ne znam ni sam zašto nisam pogledao ranije, i nakon toga iz znatiželje googlao stare raznorazne recenzije i shvatio da mnogi nažalost nisu naučili osjetiti film i vjerovati u svijet kojeg kreira i pokušava prenijeti gledatelju, bez opsesivnog traženja logike i smisla. Ne zahtijeva baš sve uvijek neko racionalno objašnjenje koje neće imati logičkih nedostataka, da bi se u filmu moglo istinski uživati. Naprotiv, u nekima od takvih filmova koji su vodili bitku sa svojim manama i u konačnici ih uspjeli nadići lakše je bilo uživati nego u razvikanim hvaljenim filmovima koji korektno i precizno slijede neka pravila, a u konačnici ostave dojam hladnog i sterilnog ostvarenja (čitaj: većina novijih naslova Clinta Eastwooda, Martina Scorsesea i Davida Finchera).

“Prometej” je jedan od takvih filmova – isprepleten brojnim manama, ali kojeg ćete jednostavno osjetiti i u njegov svijet vjerovati… Ili nećete. Sa povratkom kultnog redatelja u igru, raspoloživom produkcijom, dobrom idejom i vizijom kojom se obraća gledatelju, svakako se, gledajući ga, lakše naživcirati, secirati ga i naći mu mane, nego gledajući primjerice očajnog “Alien3” i skoro jednako lošeg “Alien: Resurrection” koji su, iako upropastili i viziju i atmosferu postavljenu u prva dva filma, pokušali slijediti neki prethodno postavljen uzorak. No odličan “Alien” Ridleya Scotta i izvanredan “Aliens” Jamesa Camerona, meni osobno draži i jedan od najboljih SF filmova svih vremena, postavili su ljestvicu toliko visoko da je i samom Scottu teško parirati mu, a kamoli Fincheru ili Jeunetu.

Početak “Prometeja” je obećavajuć: impresivna scena u kojoj ogromni, mišićavi humanoid bijele kože, nakon što ugleda svemirski brod kako se približava, na vrhu stijene ispije crnu tekućinu, tijelo mu se raspadne, ostavljajući svoj DNA na dnu mora. Odlazimo u 2089. godinu, gdje dvoje arheologa, Elizabeth Shaw (Noomi Rapace) i njen zaručnik Charlie Halloway (Logan Marshall-Green), u spiljama otkriju crteže ljudi koji upiru prema nekoj konstelaciji, a čija forma odgovara onoj pronađenoj kod brojnih drugih, ničim povezanih civilizacija. Shvativši to kao jednu vrstu poziva, nekoliko godina kasnije evo ih na svemirskom brodu ostarjelog bogataša Weylanda (kojeg zbog nekog trenutno nepoznatog razloga nije mogao igrati starac, nego 44-godišnji Guy Pearce), Prometeju. Posada između ostalih uključuje i kapetana (Idris Elba), nekoliko likova koji izgledaju poput kakvih okorjelih fanova originalnih Aliena, a cijelu ekipu nadgleda odriješita i stroga Meredith Vickers (Charlize Theron). Na brodu je i android David (Michael Fassbender), u stanju pripravnosti za njihovo buđenje iz hibernacije, koji je o ljudskom ponašanju učio između ostalog iz filma Lawrence od Arabije, oponašajući izgled i manire Petera O’Toolea. Brod (koji iako izgleda impresivno, ne dostiže snagu dobro poznate atmosferu prva dva filma) stiže na svoje odredište i ekipa ulazi u nepoznati objekt…

Prizor iz filma Prometheus (Foto: Brandywine Productions, Dune Entertainment, Scott Free Productions)

Najslabija točka filma svakako je scenarij kojeg potpisuje dvojac koji iza sebe ima “The Darkest Hour”, “Cowboys and Aliens” i seriju “Lost” i mislim da naslovi govore i više nego dovoljno. Lik Noomi Rapace bez sumnje je najkompleksniji i najuzbudljiviji, no ostatak likova napisan je slabašno i bez inspiracije. Lik androida nikad nije bio toliko jednostran i mehanički, iako je Fassbender odradio odličan posao. Možda nismo uvijek znali sve namjere njegovih prethodnika (ili u kronološkom smislu – nasljednika), no rijetko su ostavljali ovakve upitnike nad svojim ponašanjem. Dijalozi su nerijetko banalni, a interakcija članova posade na granici neprirodnog. U dijapazonu šarenih likova, uvijek je netko bio iritantan, mrzovoljan, netko tko stalno prigovara i netko tko se postavlja najhrabrijim, no rijetko su bili ovako papirnati, beživotni i samodostatni. U najkriznijim situacijama, uvijek se formiralo jedinstvo s jednakim i jasnim ciljem, dok ovdje imamo potpuno neshvatljive situacije poput one u kojoj se dvojica iz tima odvoje, zatim se naravno izgube, provedu noć u nepoznatoj građevini igrajući se s opasnim stvorenjima, dok ekipa na brodu mari za njih do te mjere da ih ismijava i u konačnici ostavi bez nadzora. Theron i Elba, s druge strane, izmijene potpuno čudan razgovor s usiljenim seksualnim tenzijama, no ista nestane brzinom kojom se i pojavila, ostavljajući još jedan od odnosa nedovršenim i nedorečenim. Onaj pak koji je u fokusu cijelo vrijeme (Elizabeth i Charlie) niti drži pažnju niti interes, a u konačnici najrazvijeniji odnos ostaje onaj Elizabeth i Davida, androida i vjernice, sukobljenih u svojim (vjerskim) uvjerenjima. I dok oni raspravljaju o apstraktnim pitanjima, ona konkretna ostaju visjeti u zraku. Na raznorazna pitanja i propuste, odgovore i objašnjenja nažalost nećemo pronaći, jer to ovaj put ipak nije uključeno u cijenu od 120 uloženih milijuna dolara (prvi Alien snimljen je s budžetom od 11 milijuna dolara, a Aliens s budžetom od 18 milijuna dolara; lekcija koja je mnogim filmašima i dan danas nesavladana).

Zašto sam dakle uživao u Prometeju? Očekivanja koja su se podigla oko navedenog mogla bi se vrlo lako usporediti s onima prije filma Avatar, no s jednom velikom razlkom u konačnom ishodu, a koja je i ključna za konačnu ocjenu filma. Avatar je najavljivan kao spektakularan, , no svoju spektakularnost dosegao je isključivo tehnologijom, uvjetno rečeno. Priča je bila ne samo poznata, nego i beskonačno puta na bezbroj načina već ispričana.  A čak i kontekstu samog vizualnog spektakla, slobodno mogu reći da sam ostao uskraćen za neki pravi filmski doživljaj. Prometej, uz niz mana koje ima, nema taj problem. Koliko god na momente djelovao prazno, toliko još više djeluje veličanstveno. Koliko god imao loših trenutaka, toliko ima i impresivnih (Elizabeth u misiji samospašavanja i svakako zadnja četvrtina filma). Možda je uspoređivanje potpuno pogrešan pristup filmu. Prometej ne nudi sve ono što su nudila prva dva filma iz serije – klaustrofobičnu atmosferu prvenstveno, no ima za ponuditi štošta drugo, štošta novo. Jedan sasvim novi svijet izgrađen na novim temeljima, koji otvara mnoštvo novih otvorenih mogućnosti, jednu novu mistiku i igru mračnim i nepoznatim, sa scenografijom kakvoj ćete rijetko svjedočiti na filmu i da, kakvu nikad ne biste vidjeli prije 30 godina. Kao što je netko dobro primijetio, Scott na trenutak počinje sličiti Weylandu – uputio se na veličanstveno putovanje samo zato jer to može i jer za to ima sredstva. Put je nepredvidiv i trnovit, ali kad putem ulovi nešto veliko – misija obavljena. U iščekivanju nastavka…

Ocjena: 8/10

(Brandywine Productions, Dune Entertainment, Scott Free Productions, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X