Premda njegov debitantski cjelovečernji uradak nije idealan, nemoguće je poreći da Gonzova tranzicija na područje dugometražnog filma na pragu njegove 60 godine uspješna i zadovoljavajuća, i tek možda mrvicu zakašnjela.
Kad razmišljamo o domaćoj glazbi, pogotovo onoj iz formativnog doba posljeratne scene u čijoj su popularizaciji veoma bitnu ulogu odigrali videospotovi koji su je pratili, gotovo je nemoguće ne pomisliti na čovjeka koji je zaslužan za tu vizualnu komponentu nebrojivih uradaka koji su nam ostali zauvijek urezani u pamćenje, od Majki i “Mene ne zanima”, preko “Apokalipsa” Darka Rundeka, pa sve do “Dijete u vremenu” Leta 3 (ili, ako hoćete i do prošlog tjedna objavljenog spota za eurovizijski hit “Mama ŠČ!” istog sastava), a to je naravno Radislav Jovanov Gonzo.
Osim što je i danas, kao što rekosmo, vrlo aktivan na polju videospotova, Jovanov već neko vrijeme vrši i tranziciju na područje igranog filma, te se više puta okušao kao direktor fotografije, ali i kao redatelj u kratkom metru, no lani je na pulskom festivalu službeno predstavio i svoj dugometražni igrani prvijenac, dramediju “Punim plućima”, koja je nakon svečane premijere prošli tjedan ušla i u redovnu kinodistribuciju.
Prije svega valja istaknuti da premisa na kojoj se film temelji nije posebno originalna. Nakon iznenadne smrti umjetnika Olega, njegovo se društvo ponovno okuplja na njegovom sprovodu i karminama. Premda ih je život otpuhao u različitim smjerovima, a i mnogo je godina prošlo, neke rane iz njihovih prošlih odnosa nisu zacijelile i nije potrebno mnogo da se ponovno otvore. Ako vam to sve zvuči poznato, možda pamtite jednu četrdeset godina staru generacijsku dramu koju je režirao Lawrence Kasdan, a zvala se “The Big Chill”.
Ono što film uzdiže na razinu višu od one zacrtane relativno plošnim scenarijem jest peteročlana glumačka postava bez ijedne slabe karike, a koju čine Aleksandra Naumov kao Biba, svojevrsna pokretačica radnje, Rakan Rushaidat kao besciljni Febra koji preživljava taksirajući, Hrvoje Barišić kao priženjeni ugostitelj Mišo, te Judita Franković Brdar i Krešo Mikić kao Danko i Zora, par koji se na pogreb vraća iz Nizozemske. Nad njima cijelo vrijeme visi i duh pokojnoga Olega kojeg u kratkoj uvodnoj sekvenci kao i u videoporuci koju vidimo na kraju filma utjelovljuje glumac i umjetnik Dražen Pavalić (poznat i kao Esox Lucius Ido). O njemu ćemo ipak više saznati kroz priču drugih likova, kao i iz efektnih animacija koje potpisuje Svebor Kranjc.
“Punim plućima” nema neke duboke poruke, to je film koji prije služi kao rekvijem za jednu generaciju rođenu u sedamdestima, koja se možda osjeća prevareno ili kao da su joj najbolje godine propale u društveno-političkim previranjima devedesetih. Oni tuguju za prijateljem otupljeni od alkohola i lakih (i možda pokoje crte manje lakih) droga, dok s gramofona sviraju odjeci prošlosti u obliku pjesama koje izvode Rundek, Mance ili Jinx. Potonji se pojavljuju i s jednom originalnom pjesmom (“Tako-tako”), dok je Coco Mosquito zaslužan i za prilično efektan score.
Premda njegov debitantski cjelovečernji uradak nije idealan, nemoguće je poreći da Gonzova tranzicija na područje dugometražnog filma na pragu njegove 60 godine uspješna i zadovoljavajuća, i tek možda mrvicu zakašnjela. Ako se pokojoj replici u filmu može zamjeriti da djeluje neautentično, to više valja pripisati predlošku nego glumcima. Autentičnosti, pak, ima napretek u zagrebačkim ulicama i oronulim kućama poput one u kojoj provodimo najviše vremena s Olegovim društvom koje prebire po univerzalnim i specifičnim brigama između dva dima trave i gutljaja travarice.
Ocjena: 7/10
(Fade In, 2022.)