Radnor & Lee ‘Golden State’ – kad se ‘prokletstvo drugog albuma’ pretvori u predivan glazbeni odgovor s nebesa

Australski glazbenik Ben Lee, najpoznatiji po djelovanju u kultnom punk rock bendu Noise Addict, i glumac Josh Radnor, koji će vjerojatno zauvijek ostati zapamćen po ulozi drskog i beznadnog romantičara Teda Mosbyja u seriji ‘Kako sam upoznao vašu majku’ udružili su snage sada već skoro pa davne 2014. i osnovali Radnor & Lee; akustični pop folk duo.

Radnor & Lee ‘Golden State’

Njihov prvi album, Radnor & Lee (2017.) tekstualno nadilazi sva uobičajena očekivanja kod debi izdanja, i iako je naizgled glazbeno potkapacitiran, u sebi sadrži jedinstvenu pankersku energiju koja ne priliči introspektivnom, dubokom, čak i mitskom, u tempu sporom, akustičnom folku. Follow-up izdanje prvijencu čekalo se kao ujna iz Italije koja vam nosi prvoklasne slatkiše, a nona, kako svjedoči album “Golden State” – nije razočarala.

Ovom dvojcu spiritualan, jako introspektivan rad nipošto nije strana pojava – a kako saznajemo iz lirike njihova aktualna materijala – nisu ni žalost, bol, pa čak ni mržnja. Naravno, baš kako je i za očekivati od umjetnika sa velikim životnim iskustvom, Ben i Josh podležni su isključivo internom procesu samokritičnosti, a na eksterne kritike glazbene struke u pravilu reagiraju sarkastično.

“Golden State” jedan je od onih albuma koji zaista nije za svakoga. Da, radi se o relativno ‘laganim’, ušima pitkim melodijama, ali ovaj, usudio bih se reći jedinstven dvojac očigledno na melodiju gleda kao na podlogu samoj poruci; poruci koja je od samog početka istovremeno i gorka i slatka.

Album otvara singl “Simple Harmony”. Ukratko, ona govori o toj čudnoj sivoj zoni u kojoj se čovjek nalazi između rođenja i smrti. Kako sam pratio Josheve intervjue i dobar dio pressa za album, vrlo je lako lyricse ove pjesme prepisati Radnoru. Osvrće se na svoje mladenačke dane u New York Cityju, kao i na čudan, turbulentan period njegovog života na koji bi, da je mogao, najradije odgovorio pjevušenjem nekakve jednostavne harmonije. Kao i u pretežno dominantnoj trap ‘viziji’ (striktno u besmislenoj žanrovskoj priči) strukture albuma dostupne slušaču, prva stvar definira unisoni smjer u kojem će album ići. Reći da mu nije dozvoljeno kretati se u više smjerova debilna je izjava, ali u ovoj izuzetno plitkoj glazbenoj teoriji potrebno je izvući nekakav zajednički nazivnik – stoga se “Simple Harmony” izdvaja kao i više nego logičan izbor za igranje uloge openera. Kad se u priču uračuna izuzetno loš attention span kod današnje publike odgojene na YouTube algoritmu, vrlo lako se da doći do zaključka kako odigrati tu ulogu zapravo spada u domenu sizifova posla, a sudeći po tome da se pjesme tematski dosta razlikuju (i na individualnom nivou često se razvijaju u mali milion smjerova) – priču je uvijek bolje započeti lagano, lepršavo i u neku ruku optimistično. U mračnjake, koji zahtijevaju određenu količinu pažnje, možemo uroniti kasnije.

Iduća pjesma po redu jest “Outside In” koja je također svojevremeno izabrana za singl. Dvojac ju je pred publikom svirao dosta često puno prije objave ikakvog studijskog zapisa pjesme – a to izvođenje uživo krenulo je zaista davnih dana – još dok Josh nije svirao ritam gitaru, već samo pjevao lead vokale. Snažno introspektivna priroda ovog dua doslovce je utjelovljena u refrenu: I’m so sick of living from the outside in, never goin’ deeper than the outside in, how am I ever gonna love anything if I’m living from the outside in? Iz unutra prema van – to je očito glavna nit vodilja kojom se od prvoga dana vode Radnor & Lee.

Ono što slijedi, odnosno “Ohio”, jedna je od onih pjesama koje intenzivno kopaju po piščevoj prošlosti. Josh Radnor odrastao je u Columbusu, dakle Ohiu – u mjestu kojeg oduvijek smatra velikim i bitnim dijelom svog identiteta. Dojma sam kako se ovom pjesmom htio na neki način iskupiti svojim korijenima zbog intenzivne potrage za kalifornijskim suncem. Radnor je, osim što je fantastičan glumac (osim gore spomenutog sitcoma u njegov glumački rokovnik može se upisati i još uvijek svježa Amazonova serija Hunters, ali i Rise, mini-serija inspirirana knjigom Drama High koju potpisuje fantastični Michael Sokolove), također i na domaćem terenu po pitanju pisanja knjiga i filmskih scenarija (One Big Blissful Thing, Happy thank you more please, Liberal Arts). U svim navedenim radovima referira se na svoju prošlost, rodni kraj i svoj gotovo platonski odnos prema istom, stoga nimalo ne čudi da je ta tematika obrađena i u obliku skoro petominutne pjesme. Na ovoj pjesmi Ben je otpjevao glavni vokal, što je zanimljiv twist i predstavlja potreban dašak svježine.

“Good Enough” i “Give Me Your Mess” (treći i zadnji single) dijametralne su suprotnosti jedna drugoj. Prva kao da priziva osjećaj zadovoljstva sa samim sobom, a druga od protagonista traži prihvaćanje i onoga što ga inače odbija od ljudi kojima je okružen. Svakako, nema čovjeka koji nije proživio takvu vrstu polariziranih emocija, ali ta profoundcinterpretacija od strane autora takvim emocijama daje posebnu čar.

“Down in the Dirt”, “The Thing About Grief” i “Greene Street” dotiču se razorne tuge, žalosti i patnje na koju čovjek nailazi kad je na samom dnu. “Greene Street” je također zaista zanimljiv i neočekivan homage Marku Greenu, – protagonistu hit dramske serije “ER”. Greene je bio tumačen od strane Anthonyja Edwardsa s kojim je Radnor surađivao u nekoliko navrata. Greene je u seriji doživio zaista tužan i pomalo srcedrapajući kraj – a “Greene Street” je, osim call backa na spomenuti tragičan završetak, zvučno utjelovljenje poruke o ljudskoj borbi protiv malignih bolesti.

Resignation Song”, “Welcome to Our House” i “The Animal” smo, kao i većinu pjesama s albuma imali prilike čuti u snimljenim live varijantama, od kojih se za uho najviše lijepi ona zadnja, “The Animal” – koja pruža moćan kraj kakav “Golden State” i zaslužuje. Jak, u svom ispaljenju gotovo brutalan snare, u kombinaciji sa višeslojnim vokalnim harmonijama i pratećim vokalima daje dojam zborskog pjevanja koje kao da cilja izvući esenciju života iz vas – života koji se vrti oko pripitomljavanja zloćudne životinje kojoj ne želite stati na prste. Na kraju čovjek pobjeđuje – sve dok se životinja ne vrati – što opet iznova pokreće ciklus.

“Golden State” ne pati od ‘prokletstva drugog albuma’, on je ništa drugo negoli logičan odgovor na momente aranžmanski, produkcijski i glazbeno nezreo prvijenac. Radi se o albumu kojeg treba razumjeti, dobro upiti i razvući po glavi sve dok on ne bude imao savršenog smisla. Jer vjerujte mi – ima savršenog smisla. Radnor & Lee su se pokazali, test je položen – a kuda dalje, i hoće li to ‘dalje’ biti bolje i još profinjenije – o tome će sud donijeti vrijeme. Trudom i radom zaslužena desetka.

 Ocjena: 10/10

(Flower Moon Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X