Rap Obama & rock obmana

Američki predsjednički kandidati demokrat Barack Obama i republikanac Mitt Romney za vrijeme masovnih medijskih kampanja i marketinških čudesa, dodvoravanja milijunima, objavili su top 10 naj pjesama koje im u slobodno vrijeme čine ugodu…

Barack Obama (Wikipedia)

“Word up my nigga” iskezio se joker Flavor Flav iz Public Enemyja s onom gomilom zlatnih zubi u kameru TV postaje komentirajući rezultate ad hoc reality showa produciranog svake četiri godine iz meke entertainmenta Uncle Sama.

Bili ne bili nativnim Amerikancem. Jednim izvan onih 120 milijuna registriranih glasača. Iz perspektive prosječnog Hrvata ili nadmenog Rvatne lakše se praviti Englezima, no kako atrofirani mediji ionako rade senzaciju iz svakog priprdka ili ispale sise s kraljevskih dvora, tako ne čudi da su i političke stvari postale prvo showbizz, a tek onda škiljenje u meritum stvari. Ili je bolja opcija biti samo stanovnikom svijeta prosječno nezainteresiranim za njegovu sudbinu. Onu povezanu uz emisiju stakleničkog efekta i ispušnih plinova u stratosferu kao jedan od realnih čimbenika holokausta.

U noći utorak na srijedu se događalo demokratsko liberalno previranje. Ili nastavak povratka tvrdokornim republikanskim linijama. Ista ona koja prijeti svaki puta kada dosadašnji prvi čovjek Amerike ode u tajne prostorije Pentagona ili ovalnih ureda Bijele kuće, pa se nakon savjetovanja s tristotinjak mudrijih mu glava, počne zaigravati s kažiprstom na crvenim dugmićima. A Rusi, Iračani i Japanci jedva čekaju rezultat te igraće konzole kako bi imali povoda za reakt.

No, ostavimo li za trenutak postrance političke implikacije i moguće karikiranje ionako karikaturalne situacije gledate li s pozicije neutralnog i nevažnog malog čovjeka – zanimljivo je osvrnuti se na red poznatih koji su svojim angažmanom drukali za koju stranu i pokušavali nagovarati birače da ne ponove inerciju otprije četiri godine kada su uskim provlačenjem i elektorskim sistemom omogućili porast takvog grmlja oko Amerike da se nerijetko spominjalo ime novog fašizma u crvenim rukavicama zataškanim.

Barack Obama je postao pop zvijezdom bez obzira na rezultat. Hollywood i glazbeno pop, rock, hiphop sazviježđe mahom se potpisuje i aktivira uz njega, dok Romney nastavlja tamo gdje je stao sijedi čiča McCain njegujući arhaičnu i zdepanu liniju kakvu je zagovarao i prednik mu Gerge Bush. Njega ljube Britney Spears i Arnold Schwarzenegger, dok je Obama miljenik od Kanye Westa, Pearl Jama, Brucea Springsteena, Jay Z-a, Beyonce, Madonne, da ostanemo samo u krugu glazbenih Americanosa, ne šireći se izvan granica Uncle Sama. Pokretanje mase i doniranje milijuna učinili su prethodnih mjeseci svijet malom Amerikom. Svi smo involvirani i čini nam se bitnim kao da i sami glasamo. Da su momci ovdašnji kandidati raspolovili bi se zdesnije između Žaka, Cetinskih, Lane Jurčević, Šuputke, ovih onih, a s druge strane bi se združili Urbani, TBF-ovi, HP, etc…ovi bliži lijevoj ruci. Samo nije jasno za koga bi Severina jer ta je bila malo HDZ, malo SDP, kako je nuđano koje četiri godine. Kad se odbrojavaju sati do izlaska na birališta sve je tiše, na koljenima, okretanje je Bogu sve više i više. Apelira se na promjenu i traži se savjest. Mudrost i malo vizionarstvo. Moš mislit dramatike. Sve po TV uzusima. I pokoji sustavno emotivno patetični motivacijski govori za završnu riječ.

Američki predsjednički kandidati demokrat Barack Obama i republikanac Mitt Romney za vrijeme masovnih medijskih kampanja i marketinških čudesa, dodvoravanja milijunima, objavili su top 10 naj pjesama koje im u slobodno vrijeme čine ugodu. Top tenovi govore vrlo zorno i između redaka o onome što valja očekivati poslije utorka 6. studenog na srijedu 7. studenog. Neću ih taksativno nabrajati, upotrijebite maštu, ali kažu reporti da slijedi izdah olakšanja.

Američki izbori su odrokani 6. studenog. Do tada ste prepoznavali koji vam novi vladar svijeta bolje glazbeno odgovara, jer to je jedina vrsta empatije koju možete razviti, ma koliko vas pokušavali uvjeriti kako je sudba svijeta baš i baš u njegovim rukama. Nije teško zaključiti u kojem bi se smjeru okretao glazbeni globus da su birališta reknula na-desno, kao ni što se događa sad kad prvi mulat/crnac ostaje američkim predsjednikom.

Prijašnja kolumna: Good morning Vietnam i laka noć Rvacka

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X