Raveonettes u Močvari – sjajan ubod danskog dvojca

Zagrebačka se publika sinoć u Močvari pojavila u pristojnom broju da sa dovoljno privatnog prostora poprati novo poglavlje diskografske historije Raveonettesa.

The Raveonettes (Foto: Tomislav Sporiš)

U sjeni uzbudljivih koncerata u listopadu i dosad neviđenom šušuru koji je pratio otvaranje nove zagrebačke koncertne sezone, pomalo je neopravdano izostala i adekvatna kolektivna euforija kada je riječ o prvom zagrebačkom gostovanju Raveonettesa, danskog dua koji se već deset i nešto sitno godina neospornom kvalitetom i muzičkom pismenošću održava na površini; sudeći po sinoćnjem performansu, mogu još deset da se ne oznoje.

S kolektivnom, individualnom euforijom ili bez nje, zagrebačka se publika sinoć u Močvari pojavila u pristojnom broju da sa dovoljno privatnog prostora  poprati novo poglavlje diskografske historije Raveonettesa, čija je recentna ploča “Pe’ahi”, baš kao i njihovo sinoćnje gostovanje, dakle, pomalo neopravdano,  pokazana i preslušana u nekom sporednom kolosijeku, van reflektora.

Budući da je banula ovog ljeta, bez ikakve prethodne najave, singlova ili sugestivnih intervjua, vjerojatno su u menadžmentu ili tako htjeli ili se pak rukovodili premisom da u kontekstu današnjeg marketinga zapravo nikakvih pravila nije ni ostalo, možda tek olako prelazeći preko osnovnog –  ako ‘oćeš prodati, pričaj! Činjenično stanje stvari je pak takvo da je “Pe’ahi” više no dobra ploča kojoj se nije izašlo u susret najvjerojatnije iz razloga  što ista donosi  određeni referencijalni otklon od prijašnjih tamnijih izdanja, koja su, recimo, harfu, otpisivali kao zadnju rupu na svirali, kako svoju tako i svojih muza iz palete noise kolektiva. Tvrdolinijašima žanra ili možda tek nekima od njih to očito nije najbolje sjelo.

Međutim, upravo je plutajući nož u oceanu, naslovna ilustracija nove ploče, možda i najvrsnija analogija kojom bi se dalo opisati sjajan sinoćnji ubod danskog dvojca kojem je tijekom čitavog mjeseca zapravo prethodila pustoš od nikakvih očekivanja.

Potpomognuti klupskim light-showom koji je intenzitetom prostor činio većim no što jest, Wagner i Foo iskoristili su i te imaginarno dodane kvadrate da u njima distorzijom spoje tuge i paranoje; elementarne motive svojih stihova kojima je, poetičnost na stranu, i dalje jedina zamjerka u nedostatku konkretnih egzistencijalnih objašnjenja spomenutih stanja, ako ništa a ono da se ipak motiv ne svede na tugaljive adolescentske spomenare.

Nešto više od sat vremena regularnog dijela i tri pjesme na kurtoaznom bisu (“Recharge & Revolt”, “Kill”, “Aly Walk With M”), klasični promotivni intro pjesama s nove ploče, krstarenje prijašnjim izdanjima, odnosno prijašnjim singlovima u relativno su kratkom formatu, onako kataloški precizno, podsjetili na najbolje od Raveonettesa.

I naravno, moguće je i nakon sinoćnjeg  sjajnog nastupa razgovarati o tome kakav je i koliki uopće doprinos Ravionettesa aktualnoj muzičkoj mapi, jer ipak im najčešće nedostaje i ekspozicija i rizik koji su na se preuzeli neki drugi bendovi sličnog formata, no činjenica je da u sitničavom čekanju da nadmaše sami sebe možemo komotno uživati u onome što već imaju.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X