Zadnji put sam ih gledao u ožujku i mizantropski sam se nadao da će sjebati, bas, riff, kakogod, želio sam napisati nešto novo. Ništa od toga.
Još prije pola godine, Repetitor je bio bend koji je publiku tek tražio. Kumili su ih klaustrofobičnim stihovima koji ocrtavaju socijalnu osviještenost i ne ulaze u okvire prosječne sitne duše. Takvim dijalogom zarazili su i publiku. Muzička revolucija kontra friziranog života i ambijenta koji vlada u balkanskoj baruštini mogla je otpočeti.
„Sve što vidim je prvi put“ odležao je dovoljno dugo i u međuvremenu postao epohalan debitantski album. Pretpostavljam da je upravo ta činjenica jahala na grbači Repetitora jer prokletstvo drugog albuma danas je tradicija. Drugi album sugerira da je bend kreativno potentan, da ne gubi utrku s očekivanjima. A onda je izbačen „Dobrodošli na okean“ i razbio svaku sumnju na fragmente.
Repetitor nije ševa za jednu noć. On se voli. Repetitor je kreativna jama bez dna. Baš kao što pjeva Boris Vlastelica: “Dobrodošli na okean, dovoljno je dubok da potopi tvoj san.“ Dovoljno je dubok da potopi našu sumnju, taman toliko nemiran da daje vjetar u leđa.
Repetitor je sinoć svirao svojoj generaciji. Onoj kojoj je pun kurac života u ovoj jadnoj, maloj bari. Njihova garažna distorzija krik je koji svi držimo na jeziku. Takva beskompromisna i emotivna oluja koja se u svakodnevnom životu koči kroz nametnute socijalne barijere, a onda eksplodira na bini slušatelja ne može ostaviti ravnodušnim. Dok sam sinoć gledao Anu – Mariju Cupin na basu sjetio sam se jedne Zafonove rečenice : „Jedan pogled na nju bio mi je dovoljan da zaključim kako je tjeskoba u meni tek povjetarac u usporedbi s olujom koja bjesni u njoj.“
Boris je pak u Močvari ispao najveća faca koju sam vidio u zadnje vrijeme. Jedan ‘majmun’ iz publike se popeo na pozornicu, skočio na Borisa i divljački mu bacio gitaru na pod. U takvoj incidentnoj situaciji koncertu je obično kraj, pogotovo što je Boris skočio za izgrednikom s bine u publiku, među kojom se njih nekoliko brzo snašlo i rabijatnog i pijanog idiota izbacili van.
„Nije to neka skupa gitara, ali imam neke uspomene s njom“, izjavio je Boris kad se popeo nazad na pozornicu, zaradio gromoglasno odobravanje, naštimao se i nastavio koncert. Ako to nije jebački stav, onda ne znam što jest.
I nije bitno da li će ih kroz par godina mainstream ignorirati ili ne. Dapače, to je poruka režima koju svi očekujemo.
Ipak nije sve umrlo u ovoj močvari. Boris, moraš jesti, makar i na silu. Milena, ti ostani upravo takva.
Saznajte više:
Repetitor ‘Dobrodošli na okean’ – udar iskrivljene realnosti
‘S lovom bi bilo podnošljivije kad bi agencije za autorska prava manje krale’
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
