Repetitor u Tvornici – Veliki pogon za veliki bend

Repetitor u Velikom pogonu Tvornice kulture, a Amerikanci Japanther predgrupa – jednom riječi: zasluženo.

Repetitor u Tvornici kulture (Foto: Nino Šolić)

Za početak, nisam uopće siguran jesam li najadekvatnija osoba kada dođe do onoga da se s distance, racionalno, uzimajući u obzir sve aspekte jedne svirke ocjenjuje nastup Repetitora. Moja kontaminacija u sferi racionalnog sagledavanja nastupa eskalirala je jedne hladne noći u prosincu prošle godine, kada je Repetitor u Močvari predstavljao svoj novi album „Dobrodošli na okean“.

Upravo te noći sam shvatio da sam nepovratno i zaključno platonski zaljubljen u Anamariju Cupin, basisticu koja bi i nakon hipotetske kolaboracije s Dječacima ostala jedna i jedina, a čije bi eventualne solo albume recenzirao majčinskom predanošću Florence Nightingale. Stoga je evidentno da se ovdje radi o klasičnom primjeru sukoba interesa. Prije pisanja ovog teksta bacio sam oko i na tekst kojeg sam napisao upravo nakon te kobne noći u Močvari. Tada sam shvatio da sam joj u jednom novinarskom reportu koji bi kao takav trebao sadržavati stanovite elemente objektivizacije događaja posvetio citat Carlosa Zafona iz knjige „Sjena Vjetra“. Mislim, ‘ko to radi?

Repetitor u Tvornici kulture (Foto: Nino Šolić)

Japanther je, naravno, kasnio. Ne mogu se više domisliti razlogu zbog kojeg organizacija sistematski inzistira na satu i minuti u kojoj bi bend trebao izaći na pozornicu. Uistinu bi bilo mnogo humanije da se u press najavi jednostavno napiše: „Bend će kasnit’. Dođite oko 10.“ Ne radi se o nikakvom frigidnom radnom sastanku, svaka formalnost može biti izbjegnuta, a na takav način zajebavati optimiste je pesimistično. Japanther je nekakva kombinacija Jay Retarda i Ramonesa s akcentom na ove druge. Svaka pjesma im zvuči kao „I Wanna Be Sedated“ ili „Do You Remember Rock’n’Roll Radio“, vokal je reinkarnacija Joeya Ramonea pa je i čitav nastup sagledan s pozicije jedne dobre zajebancije, no pitanje je i koliko bi brzo takva zajebancija publici dopizdila da je odzajebavana u nekim drugim uvjetima, a koje nemaju akustiku i ozvučenje Velikog pogona. U kratkom ‘small talku’ nakon nastupa bubnjar mi je rekao da oni zapravo sviraju noise. A sviraju pank. Zašto mi je to rekao? Jel’ to zato što je pank mrtav?

Repetitor u Tvornici kulture (Foto: Nino Šolić)

Kada je došao Repetitor, Vlastelica je opet u kratkim intervalima polomio žice. A i moje srce, nakon što sam saznao da je upravo on odabranik moje nikad prežaljene basistice. Inače, jako je zgodno pratiti taj progres Repetitora. Osjećate se uvučenim u atmosferu i postajete dio priče kada znate da ste ih gledali u onoj startnoj „Sve što vidim je prvi put“ fazi, kada ste ih uistinu vidjeli prvi put i kada je na koncerte dolazila šačica ljudi koju je zanimalo što se svira preko Drine. Sada, kada se Repetitor svira i preko Drine i preko Une i na Savi i preko Mure osjećaj je onakav kao kada vam sin ide u vojsku ili kada vam otkriju skrovište. Tako da zapravo rečenica s početka pasusa ne vrijedi. Nije zgodno. Sad svi znaju.

Repetitor u Tvornici kulture (Foto: Nino Šolić)

Čvrsto, beskompromisno i iz petnih žila, odnosno onako kako Vlastelica u intervjuima i definira svoju glazbu. A kada je definira verbalno, pa sve to primjeni i u praksi onda to postaje autentično. Repetitor je sada već rutina. Kada Vlastelici popucaju žice, nema nervoze, bend je dovoljno uigran da zna popuniti niše, post-punk bas dionice i nervozni, klaustrofobični snare ritam tjeraju publiku da čeka. Stvar je u pristupu. Pristup je ono kad iz nepredviđenih okolnosti poput pucanja žica stvoriš preludij u pjesmu i kada nakon nekoliko sekundi više nisi siguran je li to uigrana točka ili ‘deus ex machina’.

U jednom sam trenutku desno od pozornice vidio i panduriju. Nedugo, nakon toga učinilo mi se da je tonac neznatno stišao koncert, da bi ga nakon odlaska milicionera opet digao za zub. Što reći doli, slabe snage MUP-a.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X