Može im se prigovoriti štošta, ali ima jedna stvar koju su hrvatske nacionalne televizijske kuće uspjele postići od kada je nezavisnosti i za što im se s pravom može odati priznanje, u nekom bizaro-svemiru, naravno.
Ne znam kako vi, ali ako zatvorim oči bez problema mogu vidjeti ovaj prizor: ravnatelji svih nacionalnih TV kuća pod okriljem noći kao Pepeljuge dolaze u Sabor, recimo, ili ne, još bolje, u Kulmerove dvore, tajnim hodnicima lakeji ih po crvenom tepihu odvode u veliku podzemnu dvoranu u kojoj je sve spremno za dodjelu prestižnih nagrada. U gledalištu se meškolji nabrijana politička elita, nestrpljivo iščekujući laureate pojedinih kategorija. Veliki Gazda izlazi na stejdž i svečano proziva jednog po jednog ravnatelja televizija; u kategoriji “Spržimo narodu mozak reprizama” gotovo je jednoglasno odlučeno – nagrada ide mojoj vlastitoj televiziji, RTL-u, kuloarski nazvanom Reprizna televizija! Čestitam, kolega, a vi ostali malo se više potrudite želite li biti barem nominirani iduće godine! Idemo dalje… u kategoriji “Usadimo Hrvatskoj potrošački duh” pobjednik je naravno jedna i jedina Nova TV! Zaplješćimo im na postignuću, nije lako ugurati ono malo programa između tolikog broja reklama! Klap, klap, klap! I posljednji pobjednik je naravno HTV, bez konkurencije u kategoriji “Pretvorimo hrvatske intelektualce u vampire”… dragi kolega, čestitam vam od srca, pred vama je bio zaista velik zalogaj kojega ste odradili briljantno, bez greške, a da skoro nitko nije ni primijetio. Prognali ste tu zlu kulturu iz etera tako divno suptilno, da vam samo mogu od srca stisnuti ruku i reći hvala. Hvala što zdušno pokretenjujete ovu zemlju, hvala što proizvodite nove generacije potrošača, hvala što ste intelektualnu snagu ove sirote zemlje umorili kasnonoćnim programom, hvala, hvala! A sad se gubite i nastavite raditi dobar posao.
Čovjek se na štošta navikne, adaptabilne smo mi životinje. Navika može biti tako moćna da uspijeva potisnuti svako sjećanje na doba prije nje. Mnogi od nas, tako, jedva da se sjećaju da se nekada, u ono “mračno” doba kad rejting nije bio televizijska alfa&omega, u eteru bez problema moglo pronaći mnoštvo kulturnih sadržaja čak i usred dana. Danas smo se, eto, navikli na to da za intervju s najvećim recentnim europskim umjetnikom, Janom Fabreom, moramo naviti budilicu jer počinje pola sata iza ponoći, ili gurati šibice u oči i popiti galon turske kave da ostanemo budni ne bismo li vidjeli premijeru dokumentarnog filma Ines Pletikos, “Što je meni Balkan – kino Europa”.
Prije toga, naravno, moramo progutati gomilu trovačkoga sadržaja što se ugnijezdio u famozni prime-time, stotu reprizu nekog filma, hrpu reklama i diletantski, a opasan serijal “Bitka za Vukovar” otkupljen za masne novce (špekulira se da se radi o iznosu od 3,5 milijuna kuna) od anonimne produkcijske kuće Onero koja je za njegovu izvedbu angažirala samoprozvanog priučenog “redatelja” Romana Majetića, javnosti poznatog kao svrgnuti kralj sapunica i neplatiša poreza, i potpuno anonimnog Dominika Susmela. Kažem opasan, jer kako drugačije nazvati panegirik Tomislavu Merčepu, optuženiku za najbrutalnije ratne zločine koje jedan bolestan um može osmisliti i koji u tome opasno konkurira Glavašu, nego kao programirano predizborno trovanje stranke na vlasti u kojem se ne preže zatitrati najniže strasti umornog, zatupljenog i opljačkanog naroda, istog onog koji se sam, predvođen kulturnom i političkom elitom, ne može pomiriti sa činjenicom da geografski, civilizacijski i kulturološki pripada korpusu Balkana. Dalje>>