Klinaca još uvijek ima i da, traže zabavu, ali traže i svoje glas i mjesto na sceni, pretenciozno, čvrsto, bučno i bez kompromisa – baš kako treba.
“Klinci traže zabavu na ulici / dole na ulici / devojčice reci mi / šta se dešava u školskim klupama. / Vreme je za akciju”, stihovi su pjesme “Klinci traže zabavu” grupe Električni Orgazam objavljene 1984. godine na albumu “Kako bubanj kaže”. Nisam od onih koji sve što se na domaćoj sceni dešava na ovaj ili onaj način pokušavaju usporediti s onim što se dešavalo nekad, niti sam od onih koji svakodnevno plače za novim valom i u stanju je poput pokvarene Jugoton ploče ponavljati da je to i dan danas nešto najbolje što se našoj muzici desilo, no kad se već mini turneja koja je sinoć posjetila i Koprivnicu zove ‘Superval’, a ne nekako drugačije, kad je na pozornici i u publici prosjek godina okupljenih bio maksimalno oko 20 kao i u vremena početaka novog vala i kad se dva od tri benda manje ili više naslanjaju baš na ta minula vremena, tekst pjesme ‘klinci traže zabavu’ najbolje opisuje sve što se dogodilo.
Superval
Prvo bi one neupućenije valjalo upoznati s idejom Supervala. Riječ je “platformi” koja prvenstveno mlađoj koncertnoj publici predstavlja bendove njihovih vršnjaka, a bendovima pruža priliku da iskuse sviranje po klubovima, da se međusobno druže i povezuju, a zbog čega u nekoj stalnoj dinamici uvijek nastaju i novi bendovi. Pritom je možda u svemu najvažnije i najpametnije da Superval nije natjecanje poput, recimo, HGF-a i da nema veze s raznim našim “strukovnim organizacijama” koje, pokazale su, već godinama najbolje znaju što bi i kako trebalo s našim mladim izvođačima. Superval nije “nagrada” i nema nekakve dosadne press konferencije na kojima neki dosadni stari ljudi mladima nešto pametuju ili nekakav “stručni žiri” koja onda o nečemu na neki način nešto odlučuje. Superval su mladi srednjoškolski bendovi, a promocija Supervala su koncerti koji ti bendovi sviraju pred vršnjačkom publikom u raznim klubovima diljem zemlje. Točno onako kako bi to i trebalo biti.
Klinaca ima i da, traže zabavu
Kad smo već kod vršnjačke publike, nje itekako ima. FUNK je u subotu bio i više nego ugodno popunjen jer skupilo se po mojoj slobodnoj procjeni oko stotinjak klinaca (Superval je dan prije gostovao u Čakovcu, a od bendova sam saznao da je bilo znatno manje publike što pak pokazuje i da je ustrajnost ekipe okupljene oko FUNK-a itekako urodila plodom u misiji ‘odgajanja i formiranja scene’) od kojih sam mnoge tamo vidio prvi put, a nas “starijih” se moglo nabrojati na prste jedne ruke – otprilike, tonac, ekipa iz Šize i njihovi frendovi koji su navratili nakon probe i došli podržati jedan od bendova čiji su album prvijenac i producirali i ja. Nije čak bilo niti roditelja članova benda koji bi sa sigurne distance kontrolirali što im to klinci izvode u subotu navečer. To pokazuje da nisu baš svi klinci na internetu, nego su neki i u realnosti u kojoj ih zanimaju stvari poput svježe alternativne muzike njihovih vršnjaka te da im takozvani attention span može trajati i dva sata dulje od prosječne duljine trajanja nekakvog videa na društvenim mrežama. Drugim riječima, ne, nije sve defetistički izgubljeno, a pogotovo ako se stvori kontekst u kojem se sve poklopi i ima nekakvog smisla.
Prosti Prst, DkD, Insomnia
Sad kad smo taj kontekst objasnili i ulovili “duh vremena”, prijeđimo i na konkretnije stvari. Prvi su na pozornicu stali Prosti Prst, mladi međimurski bend koji se u svirci naslanja na provjerene žestoke žanrove pa spaja punk i metal. U današnje su vrijeme žanrovske odrednice ionako beskorisne i značajno manje uklesane u kamenu nego što je to bilo nekad jer takve su i mlađe generacije koje istovremeno nose kožne jakne, sviraju u punk bendu i s mobitela u gradu puštaju najnoviji domaći trep pa ne treba drviti o tome koja je to točno mjuza koja izlazi iz “prostog prsta”. Korisnije je, na primjer, spomenuti da je bend svojim mlađahnim godinama unatoč, čvrst, glasan i konkretan i da ne pati ni od kakvih drugih “isfuravanja” osim toga da publici što vjernije i što bolje nastoji “isfurati” svoju mjuzu. Korisnije je spomenuti i da je atmosfera već na samom početku nalikovala na pravu pogođenu koncertnu atmosferu gdje bend publici daje sve što ima, publika to vraća jednakom mjerom pa onda bend počinje davati i više od onoga što misli da ima, stvarajući ozračje zbog kojeg bendovi rade to što rade, a publika voli odlaziti na koncerte.
Nastavilo se to i kad je na scenu stupio DkD (Dekadencija, skraćeno), bend za koji je odmah jasno da istodobno potpuno odskače od ostalih bendova svoje generacije, ali i da se i najviše uklapa u evociranje novog vala i minule zagrebačke scene, što namjerno, što instinktivno. Bilo je to jasno odmah na početku jer koncert su otvorili psihotičnom verzijom Manceove “Rajke”, a zatvorili jednako psihotičnim spojem “Amerike” Idola i “Jugoslovenke” Lepe Brene, a onda još i “odjavnom špicom” u kojoj se bend zahvaljuje publici dok klavijaturist svira ni manje ni više nego, ako me sjećanje dobro služi, Chopinov Nocturno op. 9 no.2. Na Roland klavijaturi. U klubu pred klincima. Dozlaboga pretenciozno i hrabro, baš kao što to treba biti svaki pravi srednjoškolski bend koji u svojim godinama misli da su svi drugih osim njih potpune budaletine koje ništa ni o čemu ne znaju i ne razumiju, a za sebe pak misle da su neuništivi i da će istim tempom moći gaziti zauvijek.
Izgledaju otprilike kao da je netko skupio i na hrpu stavio najveće bitange iz nekoliko različitih ekipa koje dobro funkcioniraju samo na pozornici i za vrijeme nastupa, a ostatak vremena plešu na rubu potpunog raspada i samouništenja.
To je, sviđalo se nekome ili ne, pravi stav koji bi svaki bend na počecima svoje “karijere” trebao imati pa čak i na vlastitu štetu jer baš će takav stav privući jednu, a odbiti drugu publiku, ali ih svakako u najkraćem mogućem vremenu izdvojiti od “okoline”. Zanimljivi su i pojavom jer izgledaju otprilike kao da je netko skupio i na hrpu stavio najveće bitange iz nekoliko različitih ekipa koje dobro funkcioniraju samo na pozornici i za vrijeme nastupa, a ostatak vremena plešu na rubu potpunog raspada i samouništenja. Ukratko, i opet točno onako kako bi se svaki “alternativni” bend koji se još k tome i nazvao “dekadencija” trebao ponašati. Tako na klavijaturama imamo frajera koji ne skida sunčane naočale i izgleda otprilike kao da ostatak vremena provodi svirajući ‘one-man’ karaoke po lošim svadbama, gitarista koji kao da je ispao iz nekog nerd benda 90-ih, bubnjara kojeg, kao i svakog pravog bubnjara, nije pretjerano briga što se točno događa i zašto, osim da bubnja ono što treba bubnjati, basista koji s karikaturalnim izrazom lica podsjeća na nekakvog psychobilly frika i najbolje se zabavlja, pjevača kojeg će, siguran sam, velik dio publike doživjeti kao personifikaciju pretencioznosti kao takve i što će mnogima biti glavni razlog da vole ili nikako ne mogu smisliti ovaj bend i pjevačicu koja u bendu funkcionira otprilike kao što je u Velvetima funkcionirala Maureen Tucker pa ili repetativnim vriskovima prati glavni vokal ili ima svoju solo vokalnu točku u momentima kad bend želi zvučati nježno i naginjati na nešto što alternativci doživljavaju kao pop.
Što se pak glavnine njihovog dosad još neobjavljenog materijala tiče, sve to unatoč konstantnom kaosu zvuči kao prilično čvrst, uigran i izvrsno osmišljen kondenzat svih najboljih ex-Yu bendova, iako sam prilično siguran da im ti bendovi i nisu glavni i najveći utjecaj. Postoje ti neki bendovi koji jednostavno zvuče kao ‘ta i ta’ muzika kad se nađu zajedno na hrpi i počnu nešto svirati, ma koliko god se trudili zvučati ovako ili onako i raditi ovo ili ono, a ja o tome bogami, na svoju sreću ili žalost, itekako nešto znam.
DkD je jedan od tih bendova i da je godina nekim slučajem 1981., siguran sam da bi ovakvim stavom i materijalom imali kultni status i punili dvorane. Ovako se samo nadam da se neće potući i raspasti prije nego snime prvu, a vrlo vjerojatno i jedinu ploču i prije nego ih publika stigne doživjeti na nekoj pravoj koncertnoj promociji jer to i zaslužuju.
Večer je zaključio nastup koprivničke Insomnije, mladog punk benda koji je nedavno izbacio prvi album “Kultura na nivou” u čijem su im stvaranju pomogli veterani domaće scene, Bruno Antolić i Marko Kuhar iz Šize. Insomnia u Koprivnici trenutno uživa rijetko viđenu podršku lokalne publike i scene, prvo zato jer se radi o bendu koji je izravni produkt FUNK-a i ideje da jedan prostor okupljanja muzičara i scene može iznjedriti nove ‘mlade nade’, a na što su svi u to uključeni izrazito ponosni, a drugo zato jer je riječ o prilično dobrom mladom punk bendu koji dokazuje da punk nije sinonim za ‘šlampavo i loše’ samo zato jer je to punk kao i da su dobri bendovi dobri bendovi od početka i da je ideja o tome da će se loš bend s vremenom i iskustvom poboljšati ništa drugo nego politički korektni mit. Ili jesi ili nisi. I jedno i drugo se osjeti od samog početka, a Insomnia na sreću – jest.
Osim toga, iz njihovih je pjesama i svirke uživo jasno da ozbiljno shvaćaju to što rade, ali i da im je jasno da, ako već misliš imati bend, su svirka i vježbanje na prvom mjestu, čak i ispred druženja i zajebancije. Zato su u lokalnim krugovima poznati po tome što probe imaju valjda svaki dan, a to se itekako osjeti. Uz to, pjesme poput “Leševi”, “Kladionica”, “Jutra”, “Želja” i “Nesan” sve su odreda potencijalni punk hitovi i koncertni favoriti pa me ne bi iznenadilo da i oni u dogledno vrijeme na koncertima redovno prikupljaju pozamašan broj mlade publike kojoj će konzistentno isporučivati svoj već sad iznenađujuće konkretan i kvalitetan punk proizvod.
Sve u svemu, klinaca još uvijek ima i da, traže zabavu, ali traže i svoje glas i mjesto na sceni, pretenciozno, čvrsto, bučno i bez kompromisa – baš kako treba. Tek su krenuli, a već su sad bolji od većine onoga što “struka” i “kritika” u nas diže u nebesa ili što možemo čuti po domaćim klubovima i festivalima. Zato apeliram na “struku i kritiku” da ih naprosto puste na miru i prepusti publici i njima samima jer ništa im drugo ne treba, a najmanje netko tko će umjesto njih bolje za njih znati što bi oni i kako trebali.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
